III, q. 4, a. 1
Je li ljudska narav bila više preuzetljiva od strane Sina Božjega nego neka druga narav
Prigovor 1. Čini se da ljudska narav nije bila više preuzetljiva od strane Sina Božjega nego bilo koja druga narav. Augustin naime kaže u pismu Voluzijanu: „U čudesno učinjenim stvarima sav razlog učinjenoga jest moć onoga koji čini“. No, moć Boga koji čini utjelovljenje, koje je nadasve čudesno djelo, nije ograničena na jednu narav, budući da je Božja moć beskonačna. Dakle, ljudska narav nije više preuzetljiva od Boga nego bilo koje drugo stvorenje.
Prigovor 2. Nadalje, sličnost je razlog koji pridonosi prikladnosti utjelovljenja božanske osobe, kao što je gore rečeno. No, kao što se u razumnoj naravi nalazi sličnost slike, tako se u nerazumnoj naravi nalazi sličnost traga. Dakle, nerazumno stvorenje bilo je preuzetljivo, kao i ljudska narav.
Prigovor 3. Nadalje, u anđeoskoj se naravi nalazi izrazitija sličnost s Bogom nego u ljudskoj naravi, kao što Grgur kaže u homiliji o stotinu ovaca, navodeći ono iz Ez 28: „Ti si pečat sličnosti“. Također se i u anđelu nalazi grijeh, kao i u čovjeku, prema onome u Job 4: „U anđelima svojim nalazi opačinu“. Dakle, anđeoska narav bila je jednako preuzetljiva kao i narav čovjeka.
Prigovor 4. Nadalje, budući da Bogu pristaje vrhunsko savršenstvo, to je nešto sličnije Bogu što je savršenije. No, čitav je svemir savršeniji od svojih dijelova, među kojima je ljudska narav. Dakle, čitav je svemir više preuzetljiv nego ljudska narav.
Naprotiv, kaže se u Izr 8, iz usta rođene Mudrosti: „Milina mi je biti sa sinovima ljudskim“. I tako se čini da postoji neka prikladnost sjedinjenja Sina Božjega s ljudskom naravi.
Odgovaram: treba reći da se nešto naziva preuzetljivim kao ono što je prikladno da bude preuzeto od božanske osobe. Ta se pak prikladnost ne može shvatiti prema naravnoj pasivnoj mogućnosti, koja se ne proteže na ono što nadilazi naravni red, koji nadilazi osobno sjedinjenje stvorenja s Bogom. Stoga preostaje da se nešto naziva preuzetljivim prema prikladnosti za spomenuto sjedinjenje. Ta se pak prikladnost uočava prema dvama čimbenicima u ljudskoj naravi, naime prema njezinu dostojanstvu i njezinoj potrebi. Prema dostojanstvu naime, jer je ljudska narav, ukoliko je razumna i umna, po naravi sposobna na neki način dosegnuti samu Riječ svojim djelovanjem, naime spoznavajući je i ljubeći je. Prema potrebi pak, jer je trebala obnovu, budući da je bila podložna istočnom grijehu. A to dvoje pristaje samo ljudskoj naravi, jer nerazumnom stvorenju nedostaje prikladnost dostojanstva, dok anđeoskoj naravi nedostaje prikladnost spomenute potrebe. Stoga preostaje da je samo ljudska narav preuzetljiva.
Odgovor na 1. prigovor: stvorenja se nazivaju ovakvima ili onakvima po onome što im pripada prema njihovim vlastitim uzrocima, a ne po onome što im pripada prema prvim i općim uzrocima, kao što kažemo da je neka bolest neizlječiva, ne zato što je Bog ne može izliječiti, nego zato što se ne može izliječiti po vlastitim načelima subjekta. Tako se, dakle, za neko stvorenje kaže da nije preuzetljivo, ne da bi se oduzelo nešto od božanske moći, nego da bi se pokazalo stanje stvorenja koje za to nema prikladnost.
Odgovor na 2. prigovor: sličnost slike uočava se u ljudskoj naravi po tome što je sposobna za Boga, naime dosežući ga vlastitim djelovanjem spoznaje i ljubavi. A sličnost traga uočava se samo prema nekom predstavljanju koje postoji u stvorenju po božanskom otisku, a ne po tome što bi nerazumno stvorenje, u kojemu je samo takva sličnost, moglo dosegnuti Boga samim svojim djelovanjem. Ono pak što zaostaje za manjim, nema prikladnost za ono što je veće, kao što tijelo koje nije prikladno da bude usavršeno osjetilnom dušom, mnogo je manje prikladno da bude usavršeno umnom dušom. A mnogo je veće i savršenije sjedinjenje s Bogom prema osobnom bitku nego ono koje je prema djelovanju. I stoga nerazumno stvorenje, koje zaostaje za sjedinjenjem s Bogom po djelovanju, nema prikladnost da se s njime sjedini prema osobnom bitku.
Odgovor na 3. prigovor: neki kažu da anđeo nije preuzetljiv jer je od početka svoga stvorenja savršen u svojoj osobnosti, budući da nije podložan nastajanju i propadanju. Stoga ne bi mogao biti preuzet u jedinstvo božanske osobe osim ako bi se njegova osobnost uništila, što niti odgovara nepropadljivosti njegove naravi, niti dobroti onoga koji preuzima, kojoj ne pripada da uništi nešto od savršenstva u preuzetom stvorenju. Ali čini se da to ne isključuje u potpunosti prikladnost preuzimanja anđeoske naravi. Bog naime može, proizvodeći novu anđeosku narav, nju povezati sa sobom u jedinstvu osobe, i tako se ništa postojeće ondje ne bi uništilo. No, kao što je rečeno, nedostaje prikladnost sa strane potrebe, jer, iako je anđeoska narav u nekima podložna grijehu, njezin je grijeh ipak neizlječiv, kako je utvrđeno u Prvom dijelu.
Odgovor na 4. prigovor: savršenstvo svemira nije savršenstvo jedne osobe ili supozita, nego onoga što je jedno po poretku ili redu. Čiji mnogi dijelovi nisu preuzetljivi, kao što je rečeno. Stoga preostaje da je samo ljudska narav preuzetljiva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.