Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 39, a. 2

Je li se trebao krstiti Krštenjem Ivanovim

Prigovor 1. Čini se da se Kristu nije dolikovalo krstiti se Krštenjem Ivanovim. Krštenje je naime Ivanovo bilo krštenje obraćenja. Ali obraćenje ne priliči Kristu, jer nije imao nikakva grijeha. Dakle, čini se da se nije trebao krstiti Krštenjem Ivanovim.

Prigovor 2. Nadalje, Krštenje Ivanovo, kako kaže Krizostom, „bijaše sredina između židovskoga krštenja i Kristova krštenja. Ali sredina ima narav krajnosti“. Budući da se dakle Krist nije krstio židovskim krštenjem, pa ni svojim vlastitim krštenjem, čini se da se, iz istoga razloga, nije trebao krstiti Ivanovskim krštenjem.

Prigovor 3. Nadalje, sve što je u ljudskim stvarima najbolje, treba se pripisati Kristu. Ali Krštenje Ivanovo ne drži vrhovno mjesto među krštenjima. Dakle, ne priliči da se Krist krsti Krštenjem Ivanovim.

Naprotiv, kaže se u Mt 3 da je „došao Isus na Jordan da se krsti od Ivana“.

Odgovaram: kao što Augustin kaže na Ivanu: „Gospodin je, kršten, krstio krštenjem kojim nije kršten.“ Zato, budući da je on sam krstio vlastitim krštenjem, slijedi da nije bio kršten svojim krštenjem, nego Ivanovskim krštenjem. I to je bilo prikladno, prvo doista, zbog uvjeta Krštenja Ivanova, koje nije krstilo u duhu, nego samo u vodi. Krist pak nije trebao duhovno krštenje, koji je od početka svoga začeća bio napunjen milošću Duha Svetoga, kao što je očito iz rečenoga. I to je Krizostomov razlog. Drugo, kako kaže Beda, krstio se Krštenjem Ivanovim da svojim krštenjem potvrdi Krštenje Ivanovo. Treće, kako kaže Grgur Nazijanski: „Isus pristupa Krštenju Ivanovu da posveti krštenje.“

Odgovor na 1. prigovor: kao što je gore rečeno, Krist se htio krstiti da nas svojim primjerom potakne na krštenje. I zato, da bi njegovo poticanje bilo djelotvornije, htio se krstiti krštenjem koje mu očito nije trebalo, da ljudi pristupe krštenju koje im je trebalo. Zato Ambrozij kaže na Luki: „Neka nitko ne bježi od kupelji milosti, kada Krist nije pobjegao od kupelji obraćenja.“

Odgovor na 2. prigovor: Židovsko krštenje, propisano u zakonu, bijaše samo slikovito; Krštenje je pak Ivanovo nekako bilo stvarno, utoliko ukoliko je vodilo ljude na suzdržavanje od grijeha; Krštenje pak Kristovo ima učinak čišćenja od grijeha i dijeljenja milosti. Krist pak niti je trebao primiti otpuštenje grijeha, kojih u njemu nije bilo; niti primiti milost, koje je bio pun. Isto tako, budući da je on sam istina, ono što se činilo samo u slici nije mu dolikovalo. I zato je bilo mnogo priličnije da se krsti srednjim krštenjem nego nekom od krajnosti.

Odgovor na 3. prigovor: krštenje je neki duhovni lijek. Što je pak nešto savršenije, to manji lijek treba. Zato upravo iz toga što je Krist nadasve savršen, bilo je prikladno da se ne krsti najsavršenijim krštenjem, kao što onaj koji je zdrav ne treba djelotvoran lijek.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.