III, q. 39, a. 3
O vremenu krštenja
Prigovor 1. Čini se da se Krist nije krstio u prikladno vrijeme. Zato se naime Krist krstio da svojim primjerom potakne druge na krštenje. Ali Kristovi se vjernici hvalevrijedno krste, ne samo prije tridesete godine nego i u dobi djetinjstva. Dakle, čini se da se Krist nije trebao krstiti u dobi od trideset godina.
Prigovor 2. Nadalje, Krist se ne čita da je poučavao ili činio čudesa prije krštenja. Ali svijetu bi bilo korisnije da je dulje vrijeme poučavao, počevši od dvadesete godine, ili čak i prije. Dakle, čini se da se Krist, koji je došao radi koristi ljudi, trebao krstiti prije tridesete godine.
Prigovor 3. Nadalje, očitovanje božanski ubačene mudrosti trebalo se ponajviše očitovati u Kristu. Ali ono se očitovalo u Danielu u vrijeme njegovog djetinjstva, prema onome u Dn 13: „Bog podiže Duha Svetoga u mlađega djeteta, kojem ime bijaše Daniel.“ Dakle, tim više se Krist u svome djetinjstvu trebao krstiti ili poučavati.
Prigovor 4. Nadalje, Krštenje Ivanovo usmjereno je prema Kristovu krštenju kao prema svrsi. Ali „svrha je prva u namjeri, a posljednja u izvršenju“. Dakle, ili je trebao biti prvi kršten od Ivana, ili posljednji.
Naprotiv, kaže se u Lk 3: „Dogodi se kad se krštavaše sav narod, i kad se Isus krsti i molio“, i niže: „I sam Isus bijaše počeo oko trideset godina.“
Odgovaram: Krist je prikladno bio kršten u tridesetoj godini. Prvo doista zato što se Krist krstio kao otada počinjući poučavati i propovijedati, za što se traži savršena dob, kakva je trideset godina. Zato se i u Post 41 čita da je Josip imao trideset godina kada je preuzeo upravljanje Egiptom. Isto se tako u 2 Sam 5 čita o Davidu da „imaše trideset godina kad je počeo kraljevati“. Ezekiel je također u tridesetoj godini počeo prorokovati, kako se nalazi u Ez 1. Drugo zato što, kako kaže Krizostom na Mateja: „Trebalo je da nakon Kristova krštenja zakon počne prestajati. I zato je u ovoj dobi Krist došao na krštenje koja može primiti sve grijehe, da, sačuvanjem zakona, nitko ne kaže da ga je zato dokinuo što ga nije mogao ispuniti.“ Treće, zato što se time što se Krist krsti u savršenoj dobi daje razumjeti da krštenje rađa savršene muževe, prema onome u Ef 4: „Dok ne prispijemo svi u jedinstvo vjere i spoznaje Sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru stasa punine Kristove.“ Zato se čini da i sama osobitost broja pripada tomu. Broj trideset naime nastaje umnožavanjem broja tri s deset; po broju tri pak razumijeva se vjera u Presveto Trojstvo, a po broju deset ispunjenje zakonskih zapovijedi; i u toj se dvojici sastoji savršenost kršćanskog života.
Odgovor na 1. prigovor: kao što kaže Grgur Nazijanski, Krist nije bio kršten „kao da treba čišćenje, niti mu je ikakva opasnost prijetila odgađanjem krštenja. Ali svakome drugome ne malena opasnost izrasta ako iziđe iz ovoga života ne odjeven u ruho neraspadljivosti“, naime u milost. I iako je dobro nakon krštenja čuvati čistoću, ipak je bolje, kako sam kaže, „ponekad se nakratko uprljati, nego u potpunosti ostati bez milosti“.
Odgovor na 2. prigovor: korist koja od Krista proizlazi ljudima ponajprije je po vjeri i poniznosti, za oboje od čega koristi to što Krist nije počeo poučavati u djetinjstvu ili u mladosti, nego u savršenoj dobi. Za vjeru doista, jer se time u njemu pokazuje istinska čovječnost, što tjelesno napreduje prirastom vremena, i da se takav napredak ne bi smatrao prividnim, nije htio očitovati svoju mudrost i jakost prije savršene tjelesne dobi. Za poniznost doista, da prije savršene dobi nitko ne preuzetno preuzima stupanj prvenstva i službu poučavanja.
Odgovor na 3. prigovor: Krist se predlagao ljudima kao primjer za sve. I zato je u njemu trebalo pokazati ono što priliči svima po zajedničkom zakonu, da naime poučava u savršenoj dobi. Ali, kako kaže Grgur Nazijanski, „nije zakon Crkve ono što se rijetko događa, kao što ni jedna lastavica ne čini proljeće“. Nekima je naime, po nekoj posebnoj odredbi, prema razlogu božanske mudrosti, dopušteno, mimo zajedničkog zakona, da prije savršene dobi imaju službu predsjedanja ili poučavanja, kao Salomon, Daniel i Jeremija.
Odgovor na 4. prigovor: Krist se nije trebao krstiti od Ivana ni prvi ni posljednji. Jer, kako kaže Krizostom na Mateja: „Krist se zato krsti da potvrdi Ivanovo propovijedanje i krštenje; i da primi svjedočanstvo od Ivana.“ Ali se ne bi vjerovalo Ivanovu svjedočanstvu da mnogi nisu bili kršteni od njega. I zato se nije trebao krstiti prvi od Ivana. Isto tako ni posljednji. Jer, kao što sam na istome mjestu pridodaje: „Kao što svjetlost sunca ne čeka zalazak Danice, nego s njezinim napredovanjem izlazi, i svojim svjetlom pomračuje njezinu bjelinu; tako i Krist nije čekao da Ivan ispuni svoj hod, nego se, dok je on još poučavao i krstio, pojavio.“
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.