III, q. 38, a. 4
Jesu li drugi osim Krista trebali biti kršteni onim krštenjem
Prigovor 1. Čini se da se Krštenjem Ivanovim trebao krstiti samo Krist. Jer, kako je rečeno, „zato je Ivan krstio da bi Krist bio kršten“, kako kaže Augustin na Ivanu. Ali ono što je svojstveno Kristu ne treba priličiti drugima. Dakle, nijedan se drugi nije trebao krstiti onim krštenjem.
Prigovor 2. Nadalje, tko se god krsti, ili prima nešto od krštenja ili nešto pridaje krštenju. Ali od Krštenja Ivanova nitko nije mogao ništa primiti, jer se u njemu nije dijelila milost, kako je rečeno, niti je tko krštenju mogao išta pridati osim Krista, koji je „dodirom svoga najčišćeg tijela posvetio vode“. Dakle, čini se da se samo Krist trebao krstiti Krštenjem Ivanovim.
Prigovor 3. Nadalje, ako su se drugi krstili onim krštenjem, to nije bilo nego da se pripreme za Kristovo krštenje, i tako se činilo prikladnim da, kao što se Kristovo krštenje dijeli svima, i velikima i malima, i poganima i Židovima, tako isto i Krštenje Ivanovo bude dijeljeno. Ali ne čita se da su od njega djeca bila krštena, pa ni pogani, jer se kaže u Mk 1 da su „izlazili k njemu svi Jeruzalemci i krštavali se od njega“. Dakle, čini se da se samo Krist trebao krstiti od Ivana.
Naprotiv, kaže se u Lk 3: „Dogodi se kad se krštavaše sav narod, i kad se Isus krsti i molio, otvoriše se nebesa.“
Odgovaram: iz dvostrukog je razloga trebalo da se drugi krste od Krista Krštenjem Ivanovim. Prvo doista, kako kaže Augustin na Ivanu, jer „ako bi se samo Krist krstio Krštenjem Ivanovim, ne bi nedostajali oni koji bi govorili da je Krštenje Ivanovo, kojim je Krist kršten, dostojnije od Kristova krštenja, kojim se drugi krste“. Drugo, zato što je trebalo da se po Krštenju Ivanovu drugi pripreme za Kristovo krštenje, kako je rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: nije samo radi toga bilo ustanovljeno Ivanovo krštenje da se Krist krsti, nego i radi drugih razloga, kako je rečeno. Pa ipak, ako bi bilo ustanovljeno samo radi toga da se njime krsti Krist, trebalo je izbjeći rečenu neprikladnost time što bi se drugi krstili ovim krštenjem.
Odgovor na 2. prigovor: drugi koji su pristupali Krštenju Ivanovu nisu doista mogli krštenju ništa pridati, niti su pak od krštenja primali milost, nego samo znak obraćenja.
Odgovor na 3. prigovor: ono je krštenje bilo obraćenja, koje ne priliči djeci, stoga se djeca nisu krštavala onim krštenjem. Dijeljenje pak put spasenja poganima bilo je pridržano samo Kristu, koji je iščekivanje pogana, kako se kaže u Post (pretposljednje poglavlje). Ali i sam Krist zabranio je apostolima da propovijedaju Evanđelje poganima, prije muke i uskrsnuća. Zato još manje priliči da se po Ivanu pogani primaju na krštenje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.