III, q. 38, a. 3
Je li dijelilo milost
Prigovor 1. Čini se da se u Krštenju Ivanovu davala milost. Kaže se naime u Mk 1: „Bijaše Ivan u pustinji krsteći i propovijedajući krštenje obraćenja na otpuštenje grijeha.“ Obraćenje pak i otpuštenje grijeha biva po milosti. Dakle, Krštenje Ivanovo dijelilo je milost.
Prigovor 2. Nadalje, oni koji su se krštavali od Ivana ispovijedali su svoje grijehe, kako se nalazi u Mt 3 i Mk 1. Ali ispovijed grijeha usmjerena je na otpuštenje, koje se događa po milosti. Dakle, u Krštenju se Ivanovu dijelila milost.
Prigovor 3. Nadalje, Krštenje Ivanovo bijaše bliže Kristovu krštenju nego obrezanje. Po obrezanju se pak otpuštao istočni grijeh, jer, kako kaže Beda: „Istu pomoć spasenonosnoga liječenja obrezanje je u zakonu činilo protiv rane istočnoga grijeha, koju sada krštenje u vrijeme objavljene milosti običava činiti.“ Dakle, mnogo je više Krštenje Ivanovo vršilo otpuštenje grijeha. Što se ne može dogoditi bez milosti.
Naprotiv, u Mt 3 se kaže: „Ja vas doista krstim vodom na obraćenje.“ Tumačeći to, Grgur u nekoj homiliji kaže: „Ivan ne krsti u duhu, nego u vodi, jer grijehe nije mogao razriješiti.“ Ali milost je od Duha Svetoga, i po njoj se grijesi uklanjaju. Dakle, Krštenje Ivanovo nije dijelilo milost.
Odgovaram: kao što je rečeno, cjelokupna nauka i djelovanje Ivanovo bijaše pripremno za Krista, kao što je služba služitelja i nižega umješnika da pripremi tvar za oblik koji uvodi glavni umješnik. Milost je pak trebalo dati ljudima po Kristu, prema onome u Iv 1: „Milost i istina posta po Isusu Kristu.“ I zato Krštenje Ivanovo nije dijelilo milost, nego je samo pripremalo na milost, i to trostruko. Jednim doista načinom, po nauci Ivanovoj, koja je vodila ljude na vjeru u Krista. Drugim načinom, privikavajući ljude na obred Kristova krštenja. Trećim načinom, po obraćenju, pripremajući ljude da prime učinak Kristova krštenja.
Odgovor na 1. prigovor: u onim se riječima, kako kaže Beda, može razumjeti dvostruko krštenje obraćenja. Jedno doista koje je Ivan krštavajući dijelio, koje se naime krštenje naziva obraćenja itd., jer je to naime krštenje bilo neko uvođenje na obraćenje, i kao neko očitovanje kojim su ljudi ispovijedali da će činiti obraćenje. Drugo je pak krštenje Kristovo, po kojem se grijesi otpuštaju, koje Ivan nije mogao dati, nego je samo propovijedao, govoreći: „On će vas krstiti Duhom Svetim.“ Ili se može reći da je propovijedao krštenje obraćenja, to jest ono koje vodi na obraćenje, koje doista obraćenje vodi ljude u otpuštenje grijeha. Ili se može reći da se po Kristovu krštenju, kako kaže Jeronim, „daje milost kojom se grijesi besplatno otpuštaju, ono pak što se dovršuje po zaručniku, započinje po prigovoru“, naime po Ivanu. Zato se kaže da je krstio i propovijedao krštenje obraćenja na otpuštenje grijeha, ne zato što bi to sam dovršavao, nego zato što je to započinjao pripremajući.
Odgovor na 2. prigovor: ona ispovijed grijeha nije se događala da se otpuštenje grijeha odmah iskaže po Krštenju Ivanovu, nego da se zadobije po naknadnom obraćenju i po Kristovu krštenju, na koje je ono obraćenje pripremalo.
Odgovor na 3. prigovor: obrezanje je bilo ustanovljeno kao lijek protiv istočnoga grijeha. Ali Krštenje Ivanovo nije bilo ustanovljeno za to, nego je bilo samo pripremno za Kristovo krštenje, kako je rečeno. Sakramenti pak imaju svoj učinak iz snage ustanovljenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.