Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 38, a. 2

Je li ono krštenje bilo od Boga

Prigovor 1. Čini se da Krštenje Ivanovo nije bilo od Boga. Nijedna se naime sakramentalna stvar koja je od Boga ne naziva po čistom čovjeku, kao što se Krštenje novoga zakona ne naziva Petrovim ili Pavlim, nego Kristovim. Ali ono se krštenje naziva po Ivanu, prema onome u Mt 21: „Krštenje Ivanovo odakle bijaše? Iz neba ili od ljudi?“ Dakle, Krštenje Ivanovo nije bilo od Boga.

Prigovor 2. Nadalje, svaka nauka koja od nove izlazi od Boga potvrđuje se nekim znakovima, odakle i Gospodin u Izl 4 dade Mojsiju moć činjenja znakova, i u Heb 2 se kaže da je „ova vjera, pošto primi navješćivanje od Gospodina, nama potvrđena od onih koji su čuli, dok je Bog svjedočio znakovima i čudesima“. Ali za Ivana Krstitelja se kaže u Iv 10: „Ivan ne učini nijednoga znaka.“ Dakle, čini se da krštenje kojim je krstio nije bilo od Boga.

Prigovor 3. Nadalje, sakramenti koji su božanski ustanovljeni sadržani su u nekim zapovijedima Svetoga pisma. Ali Krštenje Ivanovo nije zapovjeđeno nijednom zapovijedi Svetoga pisma. Dakle, čini se da nije bilo od Boga.

Naprotiv, kaže se u Iv 1: „Onaj koji me posla krstiti u vodi, on mi reče: Na koga vidiš da Duh silazi,“ i tako dalje.

Odgovaram: u Ivanovu se krštenju mogu razmatrati dvoje, naime sam obred krštavanja i učinak krštenja. Obred krštavanja doista nije bio od ljudi, nego od Boga, koji je obiteljskim otkupljenjem Duha Svetoga poslao Ivana da krsti. Učinak pak onoga krštenja bio je od čovjeka, jer se u onom krštenju nije činilo ništa što čovjek nije mogao učiniti. Zato ono nije bilo od samoga Boga, osim utoliko ukoliko Bog djeluje u čovjeku.

Odgovor na 1. prigovor: po Krštenju novoga zakona ljudi se unutarnje krste po Duhu Svetome, što čini sam Bog. Po Krštenju pak Ivanovu čistilo se samo tijelo vodom. Zato se kaže u Mt 3: „Ja vas krstim vodom, on će vas krstiti Duhom Svetim.“ I zato se Krštenje Ivanovo naziva po njemu samome, jer se u njemu doista nije radilo ništa što on sam nije činio. Krštenje pak novoga zakona ne naziva se po služitelju, koji ne vrši glavni učinak krštenja, naime unutarnje očišćenje.

Odgovor na 2. prigovor: cjelokupna nauka i djelovanje Ivanovo bilo je usmjereno prema Kristu, koji je mnoštvom znakova potvrdio i svoju nauku i Ivanovu. Ako bi pak Ivan učinio znakove, ljudi bi jednako pažnju pridavali Ivanu i Kristu. I zato, da bi ljudi prvenstveno pridavali pažnju Kristu, Ivanu nije dano da učini znak. Ipak, kad su Židovi tražili zašto krsti, on je svoju službu potvrdio autoritetom Pisma, govoreći: „Ja sam glas vapijućega u pustinji“, itd., kako se kaže u Iv 1. Sama pak strogost njegova života preporučivala je njegovu službu, jer, kako kaže Krizostom na Mateja: „Bilo je čudesno u ljudskom tijelu vidjeti toliku strpljivost.“

Odgovor na 3. prigovor: krštenje Ivanovo nije bilo ustanovljeno od Boga nego da traje kratko vrijeme, zbog rečenih razloga. I zato nije bilo preporučeno nekom zapovijedi koja je općenito predana u Svetom pismu, nego nekim obiteljskim otkrivenjem Duha Svetoga, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.