III, q. 38, a. 1
Je li bilo prikladno da Ivan krsti
Prigovor 1. Čini se da nije bilo prikladno da Ivan krsti. Jer svaki sakramentalni obred pripada nekom zakonu. Ali Ivan nije uveo novi zakon. Neprikladno je dakle bilo da uvede novi obred krštenja.
Prigovor 2. Nadalje, Ivan bijaše poslan od Boga u svjedočanstvo kao prorok, prema onomu Lk 1: „Ti ćeš se, dijete, zvati prorokom Višnjega“. Ali proroci koji bijahu prije Krista nisu uveli novi obred, nego su poticali na obdržavanje zakonskih obreda, kao što je očito u Mal 4: „Sjećajte se zakona Mojsija, sluge mojega“. Stoga ni Ivan nije trebao uvesti novi obred krštenja.
Prigovor 3. Nadalje, gdje je suvišak nečega, tomu se ne treba ništa dodavati. Ali Židovi su pretjerivali u suvišku krštenja, govori se naime u Mk 7 da se „farizeji, i svi Židovi, ako često ne operu ruke, ne jedu; i s trga, ako se ne krste, ne jedu; i drugo je mnogo toga što im je predano da drže, krštenja čaša i vrčeva i bakrenog posuđa i ležajeva“. Neprikladno je dakle bilo da Ivan krsti.
Naprotiv, autoritet Pisma, u Mt 3, gdje se, nakon što je spomenuta Ivanova svetost, nadodaje da su mnogi izlazili k njemu i krstili se u Jordanu.
Odgovaram: bilo je prikladno da Ivan krsti, iz četiriju razloga. Prvo doista zato što je dolikovalo da Krist bude kršten od Ivana da posveti krštenje, kako Augustin kaže Tumačeći Ivanovo evanđelje. Drugo, da se Krist očituje. Odakle sam Ivan Krstitelj kaže u Iv 1: „Da se očituje, to jest Krist, u Izraelu, zato dođoh ja krstiti u vodi“. Kad su se naime mnoštva sabirala, navješćivao je Krista, što se uistinu lakše učinilo tako nego da je trčkarao od jednoga do drugoga, kako Krizostom kaže Tumačeći Ivanovo evanđelje. Treće, da svojim krštenjem privikne ljude na Kristovo krštenje. Odakle Grgur u nekoj homologiji kaže da je zato Ivan krstio „da, čuvajući red svoga prethodništva, koji je rođenjem prethodio rođenom Gospodinu, krštenjem također prethodi onomu koji će krstiti“. Četvrto, da potičući ljude na pokajanje, pripremi ljude da dostojno prime Kristovo krštenje. Odakle Beda kaže da je, „koliko katekumenima koji još nisu kršteni koristi nauk vjere, toliko koristilo Ivanovo krštenje prije Kristova krštenja. Jer kao što je on propovijedao pokajanje, i navješćivao Kristovo krštenje, i privlačio u spoznanje istine koja se ukazala svijetu; tako i službenici Crkve, koji najprije poučavaju, zatim kore njihove grijehe, naposljetku u Kristovu krštenju obećavaju oproštenje“.
Odgovor na 1. prigovor: Ivanovo krštenje nije bilo po sebi sakrament, nego kao neko sakramentalno sredstvo, koje je pripravljalo za Kristovo krštenje. I zato je nekako pripadalo Kristovu zakonu, a ne Mojsijevu zakonu.
Odgovor na 2. prigovor: Ivan nije bio samo prorok, nego više nego prorok, kako se kaže u Mt 11, bio je naime svršetak zakona i početak evanđelja. I zato mu je više pripadalo da riječju i djelom potiče ljude na Kristov zakon nego na obdržavanje staroga zakona.
Odgovor na 3. prigovor: ona farizejska krštenja bijahu isprazna, budući da su bila uređena samo za tjelesnu čistoću. Ali Ivanovo krštenje bilo je uređeno za duhovnu čistoću, jer je poticalo ljude na pokajanje, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.