Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 37, a. 3

O njegovu prinosu

Prigovor 1. Čini se da Krist nije prikladno bio prinesen u hramu. Kaže se naime u Izl 13: „Posveti mi svako prvorođen krila materina u sinovima Izraelovim“. Ali Krist je izišao iz zatvorene utrobe djevice, i tako nije otvorio materinu utrofu. Krist se dakle po ovom zakonu nije trebao prikazati u hramu.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je uvijek prisutno nekomu, ne može mu se prikazati. Ali Kristovo čovještvo uvijek je bilo Bogu najprisutnije, budući da mu je uvijek sjedinjeno u jedinstvu osobe. Nije dakle trebalo da bude stavljeno pred Gospodina.

Prigovor 3. Nadalje, Krist je glavna žrtva, na koju se sve žrtve staroga zakona odnose kao slika na istinu. Ali žrtva ne treba biti druga žrtva. Nije dakle bilo prikladno da se za Krista prinese druga žrtva.

Prigovor 4. Nadalje, među zakonskim žrtvama ponajviše je bila janjad, koja bijaše vazdašnja žrtva, kako se nalazi u Br 28. Odakle se i Krist naziva Jaganjcem, Iv 1: Evo janjeta Božjega. Više je dakle bilo prikladno da se za Krista prinese janje nego par grlica ili dva golubića.

Naprotiv, autoritet Pisma, koje svjedoči da se to dogodilo, Lk 2.

Odgovaram: kao što je rečeno, Krist je htio biti pod zakonom da otkupi one koji bijahu pod zakonom, i da se opravdanje zakona duhovno ispuni u njegovim udovima. O rođenom potomstvu pak u zakonu se predaje dvostruka zapovijed. Jedna je doista opća s obzirom na sve, da se naime, pošto se navrše dani majčina čišćenja, prinese žrtva za sina ili za kćer, kako se nalazi u Lev 12. I ova je žrtva bila i za okajanje grijeha u kojemu je potomak bio začet i rođen, kao i za neko posvećenje njega, jer se tada prvi put prikazivao u hramu. I zato se nešto prinosilo u paljenicu, a nešto za grijeh. Druga je pak zapovijed bila posebna u zakonu o prvorođencima kako u ljudima tako i u životinjama, sebi je naime Gospodin prisvojio svako prvorođen u Izraelu, zato što je, za oslobođenje izraelskog naroda, pogubio prvorođence Egipta od čovjeka do živinčadi, ostavivši prvorođence sinova Izraelovih. I ova se zapovijed stavlja u Izl 13. U kojoj se također predodslikavao Krist, koji je prvorođenac među mnogom braćom, kako se kaže u Rim 8. Budući dakle da je Krist, rođen od žene, bio prvorođenac; i htio biti pod zakonom, evanđelist Luka pokazuje da su se ove dvije stvari obdržavale oko njega. Prvo doista ono što pripada prvorođencima, kad kaže: „Odvedoše ga u Jeruzalem da ga stave pred Gospodina, kako je pisano u zakonu Gospodnjemu: Svako muško koje otvara materinu utrofu zvat će se sveto Gospodinu“. Drugo, ono što pripada općenito svima, kad kaže: „I da dadu žrtvu, prema onomu što bijaše rečeno u zakonu Gospodnjemu: par grlica ili dva golubića“.

Odgovor na 1. prigovor: kao što Grgur Nizenski kaže: „Čini se da se ona zakonska zapovijed jedinstveno i drugačije nego kod drugih ispunjava u utjelovljenomu Bogu. On namreč jedini, neizrecivo začet i neshvatljivo rođen, otvori djevičansku utrofu, prije neotvorenu bračnim drugom, čuvajući i nakon poroda neokrnjen pečat čistoće“. Odakle ono što kaže, otvara materinu utrofu, označava da ništa prije toga nije ondje ušlo ni izišlo. I po tomu se također posebski naziva „muško, jer nije ponijelo ništa od ženstvenosti krivice“. Jedinstveno također sveto, „koje nije osjetilo zaraze zemaljske pokvarenosti novošću besprijekorna poroda“.

Odgovor na 2. prigovor: kao što Sin Božji „nije radi sebe samoga postao čovjekom i bio obrezan u tijelu, nego da nas po milosti učini bogovima i da se duhovno obrežemo; tako se radi nas stavlja pred Gospodina da naučimo prikazivati sebe same Bogu“. I to je učinjeno nakon njegova obrezanja da pokaže kako „nitko, osim onoga tko je obrezan od mana, nije dostojan božanskih pogleda“.

Odgovor na 3. prigovor: radi ovoga istoga htio je da se zakonske žrtve prinesu za njega, koji je bio prava žrtva, da se slika pridruži istini i da se po istini slika odobri, protiv onih koji niječu da je Bog zakona bio naviješten od Krista u evanđelju. „Ne treba se naime misliti“, kako Origen kaže, „da je dobar Bog učinio svoga sina pod zakonom neprijatelja, koji ga on sam nije dao“.

Odgovor na 4. prigovor: u Lev 12 „propisuje se da oni koji mogu prinesu janje za sina ili kćer, zajedno s grlicom ili golubom, oni pak koji nisu dostatni prinesu janje, neka prinesu dvije grlice ili dva golubića. Gospodin dakle, koji, premda bijaše bogat, radi nas posta siromah, da bismo mi njegovim siromaštvom postali bogati“, kako se kaže u 2 Kor 8, htio je da se za nj prinese žrtva siromaha, kao što se i u samom rođenju povija u pelene i polaže u jaslice. Ipak je usprkos tomu ova vrsta ptica prikladna slikama. Jer grlica, budući da je ptica koja glasa, označava propovijedanje i ispovijedanje vjere; budući pak da je čista životinja, označava čistoću; budući pak da je usamljena životinja, označava kontemplaciju. Golubica je pak životinja krotka i jednostavna, označavajući krotkost i jednostavnost. A životinja je koja živi u jatu, odakle označava djelatni život. I zato je ovakva žrtva označavala savršenstvo Krista i njegovih udova. „Obje pak životinje, radi običaja uzdisanja, označavaju sadašnje žalosti svetaca, ali grlica, koja je usamljena, označava suze molitava; golubica pak, koja živi u jatu, označava javne molitve Crkve“. Ipak se obje životinje prinose udvostručene, da svetost bude ne samo u duši nego i u tijelu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.