III, q. 37, a. 2
O nametanju imena
Prigovor 1. Čini se da Kristu nije prikladno nadjenuto ime. Jer evanđeoska istina treba odgovarati proročkom navještenju. Ali proroci su drugo ime navijestili o Kristu, kaže se naime u Iz 7: „Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel“; i u 8: „Nazovi mu ime: požuri, plijen otmi, pohiti oplijeniti“; i u 9: „Zvat će se ime njegovo: divni, savjetnik, Bog, silni, otac budućega vijeka, knez mira“; i u Zah 6 se kaže: „Evo čovjeka, ime mu je Izdanak“. Neprikladno se dakle prozva ime njegovo Isus.
Prigovor 2. Nadalje, u Iz 62 se kaže: „Zvat će te se novim imenom koje usta Gospodnja imenovaše“. Ali ovo ime Isus nije novo ime, nego je u Starom zavjetu bilo nadjenuto mnogima, kao što je očito i iz same Kristove rodoslovlja, Lk 3. Čini se dakle da je neprikladno nadjenuto ime njegovo Isus.
Prigovor 3. Nadalje, ovo ime Isus označava spasenje, kao što je očito po tomu što se kaže u Mt 1: „Rodit će sina, i nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njihova“. Ali spasenje po Kristu nije učinjeno samo u obrezanju, nego i u neobrezanju, kao što je očito po apostolu, Rim 4. Neprikladno je dakle ovo ime bilo nadjenuto Kristu u njegovu obrezanju.
Naprotiv, autoritet Pisma, u kojemu se kaže u Lk 2 da je, „pošto se navrši osam dana da se dijete obreže, nadjenuto ime njegovo Isus“.
Odgovaram: imena trebaju odgovarati svojstvima stvari. I to je očito u imenima rodova i vrsta, kako se kaže u IV. Metaphys.: „Razum naime koji ime označava jest definicija“, koja označava vlastitu narav stvari. Imena pak pojedinih ljudi uvijek se nadijevaju od nekog svojstva onoga komu se ime nadijeva. Ili od vremena, kao što se imena nekih svetaca nadijevaju onima koji se rode na njihove blagdane. Ili od srodstva, kao kad se sinu nadijeva ime oca ili nekoga od njegovih rođaka; kao što su rođaci Ivana Krstitelja htjeli da ga nazovu imenom njegova oca Zaharijom, a ne Ivanom, jer nijednoga u srodstvu nije bilo tko bi se zvao ovim imenom, kako se kaže u Lk 1. Ili također od događaja, kao što Josip „nazva prvorođenca svoga Manasem, govoreći: učini me Bog zaboraviti sve moje trudove“, Post 41. Ili također od neke kvalitete onoga komu se ime nadijeva, kao što se u Post 25 kaže da se, „budući da onaj koji je prvi izišao iz utrobe majke bijaše crven, i sav poput krzna dlakav“, nadjenu ime Ezau, što se prevodi crveni. Imena pak koja Bog nadijeva nekima uvijek označavaju neki besplatni dar koji im je Bog dao, kao što je u Post 17 rečeno Abrahamu: „Zvat ćeš se Abraham, jer te učini ocem mnogih naroda“; i u Mt 16 rečeno Petru: „Ti si Petar, i na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“. Budući dakle da je čovjeku Kristu bio udijeljen ovaj dar milosti da se po njemu svi spase, zato je prikladno nadjenuto ime njegovo Isus, to jest spasitelj, pri čemu je Anđeo ovo ime navijestio ne samo majci nego i Josipu, jer će mu biti hranitelj.
Odgovor na 1. prigovor: u svim onim imenima na neki se način označava ovo ime Isus, koje označava spasenje. Jer u tomu što se kaže Emanuel, što se prevodi: s nama Bog, označava se uzrok spasenja, a to je sjedinjenje božanske i ljudske naravi u osobi Sina Božjega, po kojemu je učinjeno da Bog bude s nama. Po tomu pak što se kaže: „Nazovi mu ime: požuri, plijen otmi“, itd., označava se od koga nas je spasio, jer od đavla, čiji je plijen uzeo, prema onomu Kol 2: „Razobličivši poglavarstva i vlasti, izloži ih javno s pouzdanjem“. U tomu pak što se kaže: Zvat će se ime njegovo divni, itd., označava se put i svršetak našega spasenja, utoliko naime što se čudesnim vijećem i moću božanstva vodimo u baštinu budućega vijeka, u kojoj će biti savršen mir sinova Božjih, pod samim knezom Bogom. Što se pak kaže: Evo čovjeka, ime mu je Izdanak, odnosi se na isto na što i prvo, to jest na otajstvo utjelovljenja, prema tomu što je u tami zasvijetlila svjetlost pravednima u srcu.
Odgovor na 2. prigovor: onima koji bijahu prije Krista ovo je ime moglo pristajati po nekom drugom razlogu, na primjer zato što su donijeli neko posebno i vremenito spasenje. Ali po razlogu duhovnoga i sveopćega spasenja ovo je ime svojstveno Kristu. I u tom se smislu kaže da je novo.
Odgovor na 3. prigovor: kao što se u Post 17 čita, Abraham je istodobno primio nadjevanje imena od Boga i zapovijed obrezanja. I zato je među Židovima bio običaj da se samoga dana obrezanja djeci nadijevaju imena, kao da prije obrezanja nisu imali savršenstvo, kao što se i sada djeci u krštenju nadijevaju imena. Odakle na uzrečicu Izr 4: „Ja bijah sin oca svojega, nježan i jedinorođen pred majkom mojom“, kaže Glose: „Zašto Salomon sebe zove jedinorođenim pred majkom, koga Pismo svjedoči da su mu prethodili braća po materi, nego zato što je onaj odmah rođen bez imena, kao da nikad nije bio, otišao iz života?“ I zato je Krist, istodobno kad je bio obrezan, primio nadjevanje imena.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.