Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 36, a. 8

O štovanju mudraca, koji su po zvijezdi spoznali Kristovo rođenje

Prigovor 1. Čini se da mudraci nisu prikladno došli pokloniti se i iskazati štovanje Kristu. Jer svakom se kralju duguje poštovanje od njegovih podložnika. Mudraci pak nisu bili iz kraljevstva Judinoga. Stoga, budući da su po viđenju zvijezde spoznali da se rodio kralj Judin, čini se da neprikladno dođoše da mu se poklone.

Prigovor 2. Nadalje, ludo je, dok bilo koji kralj živi, navješćivati stranoga kralja. Ali u kraljevstvu judejskom kraljevaše Herod. Ludo su dakle učinili mudraci navješćujući rođenje kralja.

Prigovor 3. Nadalje, pouzdaniji je nebeski znak nego ljudski. Ali mudraci su vodstvom nebeskoga znaka došli s istoka u Judeju. Ludo su dakle učinili tražeći mimo vodstva zvijezde ljudski znak, govoreći: „Gdje je onaj koji se rodio, kralj židovski?“

Prigovor 4. Nadalje, prinošenje darova i poštovanje klanjanja ne duguje se nego kraljevima koji već kraljuju. Ali mudraci nisu našli Krista kako blista kraljevskim dostojanstvom. Neprikladno su mu dakle iskazali darove i kraljevsko poštovanje.

Naprotiv, kaže se u Iz 60: „Hudit će narodi u svjetlosti tvojoj, i kraljevi u sjaju izlaska tvojega“. Ali oni koji su vođeni božanskim svjetlom ne lutaju. Mudraci su dakle bez pogreške iskazali Kristu poštovanje.

Odgovaram: kao što je rečeno, mudraci su prvine naroda koji vjeruju u Kristu, u kojima se ukazala, kao u nekom pretkazanju, vjera i pobožnost naroda koji dolaze iz daleka Kristu. I zato, kao što je pobožnost i vjera naroda bez pogreške po nadahnuću Duha Svetoga, tako se također ima vjerovati da su mudraci, nadahnuti od Duha Svetoga, mudro iskazali poštovanje Kristu.

Odgovor na 1. prigovor: kao što Augustin kaže u govoru o Bogojavljenju: „Iako se mnogo kraljeva židovskih rodilo i preminulo, nijednoga od njih mudraci nisu tražili da mu se poklone. Ne mišljahu dakle da se kralju židovskom, kakvi su ondje običavali biti, takva tolika čast od dalekih, tuđinaca i posve stranih od istoga kraljevstva, duguje od njih. Nego su saznali da je rođen takav u kojemu se klanjajući ne sumnjahu nimalo da će zadobiti spasenje koje je po Bogu“.

Odgovor na 2. prigovor: po tom navještenju mudraca predodslikavala se postojanost naroda koji ispovijedaju Krista sve do smrti. Odakle Krizostom kaže Tumačeći Mateja da, „dok su razmatrali budućega kralja, nisu se bojali sadašnjega kralja. Još nisu vidjeli Krista, a već su bili spremni umrijeti za njega“.

Odgovor na 3. prigovor: kao što Augustin kaže u govoru o Bogojavljenju: „Zvijezda koja je odvela mudru na mjesto gdje bijaše s Majkom Djevicom Bog dijete, mogla ih je dovesti do samoga grada Betlehema, u kojemu se rodio Krist. Ali se ipak povukla, dok i Židovi ne dadu svjedočanstvo o gradu u kojemu će se Krist roditi“, da tako, potvrđeni dvostrukim svjedočanstvom, kako Lav Papa kaže, „s većom žarkom vjerom traže onoga kojega je i sjaj zvijezde i autoritet proroštava očitovao“. Tako oni sami navješćuju Kristovo rođenje i pitaju za mjesto: „vjeruju i traže, kao označavajući one koji hode po vjeri i žele izgled“, kako Augustin kaže u govoru o Bogojavljenju. Židovi pak, pokazujući im mjesto Kristova rođenja, „postaše slični graditeljima Noine arke, koji su drugima pribavili gdje će uteći, a sami propadoše u potopu. Čuše i odoše istraživači, rekoše i ostadoše učitelji, slični miljokazima, koji pokazuju put, a sami ne hode“. Božjom je također voljom učinjeno da, kad je pogled na zvijezdu bio oduzet, mudraci odu ljudskim osjetom u Jeruzalem, tražeći u kraljevskom gradu rođenoga kralja, da se u Jeruzalemu najprije javno navijesti rođenje Kristovo, prema onomu Iz 2: „Iz Siona će izići zakon, i riječ Gospodnja iz Jeruzalema, te da se trudom mudraca koji dolaze iz daleka osudi lijenost Židova koji su blizu“.

Odgovor na 4. prigovor: kao što Krizostom kaže Tumačeći Mateja: „Da su mudraci došli tražeći zemaljskoga kralja, bili bi zbunjeni, jer bi bez razloga podnijeli trud tolika puta“. Odakle se ne bi ni poklonili niti bi darove prinijeli. „Sada pak, budući da su tražili nebeskoga kralja, premda u njemu nisu vidjeli ništa od kraljevske izvrsnosti, ipak, zadovoljni svjedočanstvom same zvijezde, pokloniše se“, vide doista čovjeka, a prepoznaju Boga. I prinose darove koji priliče dostojanstvu Kristovu: „zlato doista, kao velikom kralju; tamjan, koji se stavlja u žrtvu Božju, prinose kao Bogu; smirnu, kojom se pomazuju tijela mrtvih, pružaju kao onome koji će umrijeti za spasenje svih“. I, kako Grgur kaže: „poučavamo se da rođenu kralju prinosimo zlato, po kojemu se označava mudrost, svijetleći u njegovu pogledu svjetlošću mudrosti“; tamjan pak, po kojemu se izražava pobožnost molitve, prinosimo Bogu ako po ustrajnosti u molitvama možemo mirisati Bogu; smirnu, koja označava umrtvljenje tijela, prinosimo ako postom umrtvljujemo mane tijela.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.