III, q. 34, a. 3
Je li u istom trenutku mogao zasluživati
Prigovor 1. Čini se da Krist u prvom trenutku svoga začeća nije mogao zasluživati. Kao se naime slobodna volja odnosi prema zasluživanju, tako se odnosi prema zasluživanju zla (griješenju). Ali Đavao u prvom trenutku svoga stvaranja nije mogao zgriješiti, kako je stečeno u prvom dijelu. Dakle, ni Kristova duša u prvom trenutku svoga stvaranja, koji je bio prvi trenutak Kristova začeća, nije mogla zasluživati.
Prigovor 2. Nadalje, ono što čovjek ima u prvom trenutku svoga začeća čini se da mu je prirodno, jer je to ono u čemu se završava njegovo prirodno stvaranje. Ali prirodnim stvarima ne zaslužujemo, kako je očito iz onoga što je rečeno u drugom dijelu. Dakle, čini se da uporaba slobodne volje koju je Krist imao prema čovjeku u prvom trenutku svoga začeća nije bila zaslužna.
Prigovor 3. Nadalje, ono što netko jednom zasluži, već čini na neki način svojim, i tako se čini da to isto ne može ponovno zaslužiti, jer nitko ne zaslužuje ono što je njegovo. Ako je dakle Krist u prvom trenutku svoga začeća zaslužio, slijedi da nakon toga ništa nije zaslužio. Što je očito neistinito. Dakle, Krist u prvom trenutku svoga začeća nije zaslužio.
Naprotiv, Augustin kaže nad Izlaskom: „Krist nije imao uopće, prema zasluzi duše, čime bi mogao napredovati.“ Mogao bi pak napredovati u zasluzi kad u prvom trenutku svoga začeća ne bi zaslužio. Dakle, u prvom trenutku svoga začeća Krist je zaslužio.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, Krist je u prvom trenutku svoga začeća bio posvećen po milosti. A posvećenje je dvostruko: jedno doista odraslih, koji se posvećuju prema vlastitom činu; a drugo djece, koja se ne posvećuju prema vlastitom činu vjere, nego prema vjeri roditelja ili Crkve. Prvo je pak posvećenje savršenije od drugoga, kao što je čin savršeniji od habitusa; i ono što je po sebi od onoga što je po drugome. Budući da je dakle Kristovo posvećenje bilo presavršeno, jer je bio tako posvećen da bude posvećenik ostalih; slijedi da je on sam bio posvećen prema vlastitom gibanju slobodne volje u Boga. Koji je doista pokret slobodne volje zaslužan. Odakle slijedi da je u prvom trenutku svoga začeća Krist zaslužio.
Odgovor na 1. prigovor: slobodna se volja ne odnosi na isti način prema dobru i prema zlu; jer se prema dobru odnosi po sebi i prirodno; prema zlu se pak odnosi na način nedostatka, i izvan naravi. Kao što pak Filozof kaže u 2. knjizi De caelo: „Kasnije je ono što je izvan naravi od onoga što je u skladu s naravom, zato što je ono što je izvan naravi neko izrezivanje od onoga što je u skladu s naravom.“ I zato se slobodna volja stvora u prvom trenutku stvaranja može pomicati na dobro zasluživanjem, a ne na zlo griješenjem, ako je narav ipak cjelovita.
Odgovor na 2. prigovor: ono što čovjek ima u početku svoga stvaranja prema općem tijeku naravi, čovjeku je prirodno, ipak ništa ne sprečava da neki stvor u početku svoga stvaranja postigne neko dobročinstvo milosti od Boga. I na taj je način Kristova duša u početku svoga stvaranja postigla milost kojom je mogla zasluživati. I tim se razlogom ta milost, prema nekoj sličnosti, govori da je bila tom čovjeku prirodna, kako je očito po Augustinu u knjizi Enchiridion.
Odgovor na 3. prigovor: ništa ne sprečava da isto bude nečije iz različitih uzroka. I prema tomu, Krist je slavu besmrtnosti, koju je zaslužio u prvom trenutku svoga začeća, mogao također kasnijim činima i mukama zaslužiti, i to ne da bi mu bila više dužna; nego da bi mu se dugovala iz više uzroka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.