III, q. 34, a. 2
Je li u istom trenutku imao uporabu slobodne volje
Prigovor 1. Čini se da Krist, prema čovjeku, nije imao uporabu slobodne volje u prvom trenutku svoga začeća. Prije je naime postojanje nečega nego njegovo djelovanje ili operacija. Uporaba pak slobodne volje jest neko djelovanje. Budući da je dakle Kristova duša počela postojati u prvom trenutku začeća, kako je očito iz rečenoga, čini se nemogućim da je u prvom trenutku začeća imala uporabu slobodne volje.
Prigovor 2. Nadalje, uporaba slobodne volje jest izbor. Izbor pak pretpostavlja vijećanje savjeta, govori naime Filozof u III. Ethic., da je izbor težnja onoga o čemu se vijećalo. Dakle, čini se nemogućim da je u prvom trenutku svoga začeća Krist imao uporabu slobodne volje.
Prigovor 3. Nadalje, slobodna je volja moć volje i razuma, kako je stečeno u prvom dijelu, i tako je uporaba slobodne volje čin volje i razuma, ili uma. Ali čin uma pretpostavlja čin osjeta, koji ne može postojati bez prikladnosti organa, a čini se da toga nije bilo u prvom trenutku Kristova začeća. Dakle, čini se da Krist nije mogao imati uporabu slobodne volje u prvom trenutku svoga začeća.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De Trin.: „Čim je Riječ došla u utjecaj, sačuvavši istinu vlastite naravi, postala je tijelo i savršen čovjek.“ Ali savršen čovjek ima uporabu slobodne volje. Dakle, Krist je u prvom trenutku svoga začeća imao uporabu slobodne volje.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, ljudskoj naravi koju je Krist uzeo priliči duhovno savršenstvo, u koje nije napredovala, nego ga je imala odmah od početka. Posljednje se pak savršenstvo ne sastoji u moći ili u habitusu, nego u djelovanju, odakle se u II. De anima kaže da je djelovanje drugi čin. I zato treba reći da je Krist u prvom trenutku svoga začeća imao ono djelovanje duše koje se može imati u trenutku. Takvo je pak djelovanje volje i uma, u kojem se sastoji uporaba slobodne volje. Iznenada se naime i u trenutku dovršava djelovanje uma i volje, mnogo više nego tjelesni vid, zbog toga što razumjeti, htjeti i osjećati nije gibanje koje je čin nesavršenoga, što se postepeno dovršava; nego je čin već savršenoga, kako se kaže u III. De anima. I zato treba reći da je Krist u prvom trenutku svoga začeća imao uporabu slobodne volje.
Odgovor na 1. prigovor: postojanje je po naravi prije djelovanja, ipak nije prije po vremenu, nego, zajedno s tim kako djelatnik ima savršeno postojanje, počinje djelovati, osim ako postoji nešto što sprečava. Kao što vatra, istodobno s tim kako se stvara, počinje grijati i svijetliti. Ali grijanje se ne dovršava u trenutku, nego slijedom vremena, dok se rasvjetljivanje dovršava u trenutku. I takvo je djelovanje uporaba slobodne volje, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: istodobno s tim kako se završava savjet ili vijećanje, može biti izbor. Oni pak koji trebaju vijećanje savjeta, u samom završetku savjeta najprije imaju izvjesnost o onome što se bira, i zato odmah biraju. Iz čega je očito da se vijećanje savjeta ne pretpostavlja za izbor osim radi istraživanja neizvjesnoga. Krist je pak u prvom trenutku svoga začeća, kao što je imao puninu milosti koja opravdava, tako imao puninu spoznate istine, prema onome: pun milosti i istine. Odakle je, kao onaj koji ima izvjesnost o svemu, mogao odmah u trenutku izabrati.
Odgovor na 3. prigovor: Kristov um, prema ulivenoj znanosti, mogao je razumjeti i ne obraćajući se na fantazme, kako je gore stečeno. Odakle je u njemu moglo biti djelovanje volje i uma bez djelovanja osjeta. Ali ipak moglo je u njemu biti i djelovanje osjeta u prvom trenutku svoga začeća, ponajviše glede osjeta dodira, kojim osjetom začeto potomstvo osjeća u majci čak i prije nego što zadobije racionalnu dušu, kako se kaže u knjizi De generatione animalium. Odakle, budući da je Krist u prvom trenutku svoga začeća imao racionalnu dušu, dok mu je tijelo već bilo oblikovano i organizirano, mnogo je više u istom trenutku mogao imati djelovanje osjeta dodira.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.