III, q. 34, a. 1
Je li u prvom trenutku začeća Krist bio posvećen po milosti
Prigovor 1. Čini se da Krist nije bio posvećen u prvom trenutku svoga začeća. Govori se naime u 1. Korinćanima 15: „Ne najprije ono što je duhovno, nego ono što je osjetno, potom ono što je duhovno.“ Ali posvećenje milosti pripada duhovnosti. Dakle, Krist nije odmah od početka svoga začeća primio milost posvećenja, nego nakon nekog vremenskog razmaka.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da je posvećenje od grijeha, prema onome iz 1. Korinćanima 6: „I to doista bijaste u neko vrijeme“, to jest grješnici, „ali ste oprani, ali ste posvećeni“. Ali u Kristu nikada nije bilo grijeha. Dakle, ne priliči mu posvetiti se po milosti.
Prigovor 3. Nadalje, kao što su po Riječi Božjoj stvorene sve stvari, tako su po utjelovljenoj Riječi posvećeni svi ljudi koji se posvećuju, Heb 2: „Jer onaj koji posvećuje i oni koji se posvećuju, svi su od jednoga.“ Ali Riječ Božja, po kojoj su stvorene sve stvari, nije stvorena, kako kaže Augustin u 1. knjizi De Trin.. Dakle, Krist, po kojemu se posvećuju svi, nije posvećen.
Naprotiv, govori se u Luki 1: „Sveto što će se roditi od tebe, zvat će se Sin Božji.“ I u Ivanu 10: „Koga Otac posveti i posla u svijet.“
Odgovaram: kao što je gore rečeno, obilje posvećujuće milosti koja posvećuje Kristovu dušu izvire iz samoga sjedinjenja s Riječju, prema onome iz Ivanova 1: „Vidjesmo slavu njegovu kao jedinorođenca od Oca, punu milosti i istine.“ Pokazano je pak gore da je u prvom trenutku začeća Kristovo tijelo bilo oživljeno i uzeto od Riječi Božje. Odakle slijedi da je u prvom trenutku začeća Krist imao puninu milosti koja posvećuje njegovu dušu i njegovo tijelo.
Odgovor na 1. prigovor: onaj red koji Apostol tu postavlja pripada onima koji napretkom dospijevaju u duhovno stanje. U misteriju se pak utjelovljenja više razmatra silazak božanske punine u ljudsku narav nego napredak ljudske naravi, kao da ona prethodi, u Boga. I zato je u čovjeku Kristu od početka bila savršena duhovnost.
Odgovor na 2. prigovor: posvetiti se znači postati nečim svetim. Nešto se pak postane ne samo iz suprotnoga, nego također iz negativno ili lišidbeno suprotnoga, kao što bijelo postaje iz crnoga, a također iz nebijeloga. Mi se pak od grješnika činimo svetima, i tako je naše posvećenje od grijeha. Ali Krist je, doista, prema čovjeku, postao svet, jer ovu milosnu svetost nije uvijek imao; ipak nije postao svet od grješnika, jer grijeha nikada nije imao; nego je postao svet od nesvetoga prema čovjeku, i to ne lišidbeno, kao da je naime u neko vrijeme bio čovjek a nije bio svet, nego negativno, jer naime, kada nije bio čovjek, nije imao ljudsku svetost. I zato je u isto vrijeme postao čovjek i svet čovjek. Zbog čega je Anđeo rekao u Luki 1: „Što će se roditi od tebe sveto.“ Tumačeći to, Grgur u 18. knjizi Moralia kaže: „U razlučivanju naše svetosti, Isus se tvrdi da će se roditi svet. Mi doista, ako se činimo svetima, ipak se ne rađamo, jer smo stisnuti samim uvjetom propadljive naravi. On pak jedini istinski svet je rođen, koji nije začet iz svezivanja tjelesnog spoja.“
Odgovor na 3. prigovor: drukčije Otac vrši stvaranje stvari po Sinu, a drukčije cijelo Trojstvo posvećenje ljudi po čovjeku Kristu. Naime, Riječ Božja je iste moći i djelovanja s Bogom Ocem, odakle Otac ne djeluje po Sinu kao po oruđu, koje pokretano pokreće. Kristova je čovječnost pak kao oruđe božanstva, kao što je gore rečeno. I zato je Kristova čovječnost i ona koja posvećuje i ona koja je posvećena.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.