Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 3, a. 2

Pripada li božanskoj naravi

Prigovor 1. Čini se da božanskoj naravi ne pripada uzeti. Jer, kao što je rečeno, uzeti se kaže kao k sebi uzeti. No, božanska narav nije uzela k sebi ljudsku narav, jer sjedinjenje nije učinjeno u naravi, nego u osobi, kao što je gore rečeno. Dakle, božanskoj naravi ne pripada uzeti ljudsku narav.

Prigovor 2. Nadalje, božanska je narav zajednička trima osobama. Ako dakle naravi pripada uzeti, slijedi da to pripada trima osobama, pa je tako Otac uzeo ljudsku narav, kao i Sin. Što je zabluda.

Prigovor 3. Nadalje, uzeti znači djelovati. A djelovati pripada osobi, ne naravi, koja se više označuje kao počelo kojim djelatnik djeluje. Dakle, uzeti ne pripada naravi.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De fide ad Petrum: „ona narav koja uvijek ostaje rođena od Oca“, to jest, koja je po vječnom rođenju primljena od Oca, „primila je našu narav bez grijeha“.

Odgovaram: treba reći da se, kao što je rečeno, u riječi „uzimanje“ označuju dvije stvari, naime počelo djelovanja i njegov svršetak. Biti pak počelo uzimanja pripada božanskoj naravi po njoj samoj, jer je njezinom snagom uzimanje izvršeno. No, biti svršetak uzimanja ne pripada božanskoj naravi po njoj samoj, nego zbog osobe u kojoj se razmatra. I stoga se najprije i najvlastitije kaže da osoba uzima, a sekundarno se može reći da i narav uzima narav u svoju osobu. I prema tome se načinu također kaže da je narav utjelovljena, ne kao da je pretvorena u tijelo, nego jer je uzela narav tijela. Stoga Damaščanin kaže: „kažemo da je Božja narav utjelovljena, prema blaženima Atanaziju i Ćirilu“.

Odgovor na 1. prigovor: riječ „se“ povratna je i odnosi se na isti supstojnik. No, božanska se narav ne razlikuje po supstojniku od osobe Riječi. I stoga, ukoliko božanska narav uzima ljudsku narav u osobu Riječi, kaže se da je uzima k sebi. No, premda Otac uzima ljudsku narav u osobu Riječi, ipak je zbog toga ne uzima k sebi, jer nije isti supstojnik Oca i Riječi. I stoga se ne može vlastito reći da Otac uzima ljudsku narav.

Odgovor na 2. prigovor: ono što pripada božanskoj naravi po sebi, pripada trima osobama, kao što su dobrota, mudrost i tome slično. No, uzeti joj pripada zbog osobe Riječi, kao što je rečeno. I stoga to pripada samo toj osobi.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je u Bogu isto ono što jest i ono po čemu jest, tako je u njemu isto ono što djeluje i ono po čemu djeluje, jer svako biće djeluje ukoliko jest biće. Stoga je božanska narav i ono po čemu Bog djeluje, a i sam Bog koji djeluje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.