III, q. 3, a. 1
Pripada li uzeti božanskoj osobi
Prigovor 1. Čini se da božanskoj osobi ne pripada uzeti stvorenu narav. Naime, božanska osoba označuje nešto najsavršenije. A savršeno je ono čemu se ne može učiniti nikakav dodatak. Budući da je, dakle, uzeti isto što i k sebi uzeti, tako da se uzeto dodaje onome koji uzima, čini se da božanskoj osobi ne pripada uzeti stvorenu narav.
Prigovor 2. Nadalje, ono u što se nešto uzima na neki se način priopćuje onome što se u njega uzima, kao što se dostojanstvo priopćuje onome tko se prima u dostojanstvo. No, u pojmu je osobe da bude nepriopćiva, kao što je rečeno u prvom dijelu. Dakle, božanskoj osobi ne pripada uzeti, što znači k sebi uzeti.
Prigovor 3. Nadalje, osoba se konstituira po naravi. No, neprikladno je da ono što je konstituirano uzme ono što konstituira, jer učinak ne djeluje na svoj uzrok. Dakle, osobi ne pripada uzeti narav.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De fide ad Petrum: „oblik, to jest narav sluge u svoju je primio onaj Bog“, naime Jednorođeni, „osobu“. No, Jednorođeni Bog jest osoba. Dakle, osobi pripada primiti narav, što znači uzeti.
Odgovaram: treba reći da se u riječi „uzimanje“ uvoze dvije stvari, naime počelo čina i svršetak, jer se kaže „uzeti“ kao nešto k sebi uzeti. A ovoga je uzimanja osoba i počelo i svršetak. Počelo svakako, jer osobi vlastito pripada djelovati, a ovakvo uzimanje tijela izvršeno je božanskim djelovanjem. Slično je i osoba svršetak ovoga uzimanja, jer je, kao što je gore rečeno, sjedinjenje izvršeno u osobi, a ne u naravi. I tako je očito da osobi najvlastitije pripada uzeti narav.
Odgovor na 1. prigovor: budući da je božanska osoba beskonačna, ne može joj se učiniti nikakav dodatak. Stoga Ćiril kaže u sinodskom pismu Efeškog sabora: „ne razumijemo način sjedinjenja prema pridodavanju“. Kao što se i u sjedinjenju čovjeka s Bogom koje biva po milosti posvojenja ne dodaje ništa Bogu, nego se ono što je božansko pridodaje čovjeku. Stoga se ne usavršuje Bog, nego čovjek.
Odgovor na 2. prigovor: osoba se naziva nepriopćivom ukoliko se ne može izricati o više supstojnika. Ipak ništa ne sprječava da se više toga izriče o osobi. Stoga nije protiv pojma osobe da se tako priopćuje da opstoji u više naravi. Jer i u stvorenoj osobi mogu se više naravi stjecati akcidentalno, kao što se u osobi jednoga čovjeka nalazi količina i kakvoća. No, ovo je vlastito božanskoj osobi, zbog njezine beskonačnosti, da se u njoj dogodi stjecanje naravi, i to ne akcidentalno, nego prema opstojnosti.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, ljudska narav ne konstituira božansku osobu jednostavno, nego je konstituira prema tome što se naziva po takvoj naravi. Naime, Sin Božji nema iz ljudske naravi to da postoji jednostavno, budući da je postojao od vječnosti, nego samo to da je čovjek. No, prema božanskoj naravi božanska se osoba konstituira jednostavno. Stoga se ne kaže da božanska osoba uzima božansku narav, nego ljudsku.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.