III, q. 28, a. 2
Je li bila djevica u rađanju
Prigovor 1. Čini se da majka Kristova nije bila djevica u porodu. Jer Ambrozije kaže tumačeći Luku: „Onaj koji je posvetio tuđu utrobu da se rodi prorok, to je onaj koji je otvorio utrobu svoje majke da ona izađe neokaljana.“ Ali otvaranje utrobe isključuje djevičanstvo. Dakle, majka Kristova nije bila djevica u porodu.
Prigovor 2. Nadalje, u otajstvu Krista ništa nije trebalo biti po čemu bi se njegovo tijelo činilo prividnim. Ali ne čini se da to priliči pravom tijelu, nego prividnomu, da može prolaziti kroz zatvorena vrata, s obzirom na to da dva tijela ne mogu biti zajedno na istome mjestu. Stoga tijelo Kristovo nije trebalo izaći iz zatvorene majčine utrobe. I tako nije priličilo da bude djevica u porodu.
Prigovor 3. Nadalje, kako kaže Grgur u homiliji za osminu Uskrsa, time što je Gospodin nakon uskrsnuća ušao k učenicima dok su vrata bila zatvorena, pokazao je da je njegovo tijelo iste naravi, a druge slave, pa se stoga čini da prijelaz kroz zatvorena vrata pripada slavi tijela. Ali tijelo Kristovo u svojem začeću nije bilo slavno, nego podložno trpljenju, imajući sličnost tijelu grijeha, kako kaže Apostol u Rim 8. Nije dakle izašlo kroz zatvorenu utrobu djevice.
Naprotiv, u nekom govoru Efeškoga sabora kaže se: „Narav poslije poroda više ne poznaje djevicu. A milost je i pokazala onu koja rađa, i učinila majkom, i nije naudila djevičanstvu.“ Majka je Kristova dakle bila djevica i u porodu.
Odgovaram: bez ikakve sumnje treba tvrditi da je majka Kristova bila djevica i u porodu, jer prorok ne kaže samo: „Eto, djevica će začeti“, nego dodaje: „i rodit će sina“. A to je doista bilo prilično zbog troga. Prvo naime, jer je to odgovaralo svojstvu onoga koji se rađao, a to je Riječ Božja. Jer se Riječ ne samo u srcu začinje bez raspadljivosti, nego i bez raspadljivosti izlazi iz srca. Odakle, da se pokaže kako je ono tijelo bilo same Riječi Božje, priličilo je da se rodi iz neraspadljive djevičanske utrobe. Zato se u nekom govoru Efeškoga sabora čita: „Ona koja rađa čisto tijelo, prestaje biti djevicom. Ali budući da se rodila Riječ tijelom, Bog čuva djevičanstvo, pokazujući sebe po toj Riječi. Niti naša riječ, kada se rađa, ne iskvaruje um, niti Bog Riječ supstancijalna, izabravši porod, uništava djevičanstvo.“ Drugo, to je prilično s obzirom na učinak utjelovljenja Kristova. Jer je došao zato da ukloni našu raspadljivost. Stoga nije bilo prilično da rađajući raspadi majčino djevičanstvo. Zato Augustin kaže u nekom govoru o rođenju Gospodnjem: „Nije bilo pravo da se po njegovu dolasku narušava cjelovitost onoga koji je došao izliječiti raspadnuto.“ Treće je bilo prilično, da onaj koji je zapovjedio da se časte roditelji, rođenjem ne umanji čast majke.
Odgovor na 1. prigovor: Ambrozije to govori tumačeći ono što je Evanđelist naveo iz zakona: „Svako muško koje otvara utrobu zvat će se sveto Gospodinu.“ O tome doista, kako Beda kaže, „govori na način uobičajenog rađanja, a ne da se ima vjerovati kako je Gospodin, izašavši, obljubio boravište svetoga krila u koje je ušao i koje je posvetio“. Stoga ono otvaranje ne označava otvaranje ključa djevičanskog stida, nego samo izlazak poroda iz majčine utrobe.
Odgovor na 2. prigovor: Krist je tako htio pokazati istinitost svoga tijela da se ujedno očituje i njegova božanstvenost. I zato je čudesna spojio s poniznima. Zato se, da bi se pokazalo njegovo tijelo istinitim, rađa od žene. Ali da se pokaže njegova božanstvenost, rađa se od djevice, jer takav porod priliči Bogu, kako kaže Ambrozije u himnu rođenja.
Odgovor na 3. prigovor: neki su rekli da je Krist u svom rođenju primio dar suptilnosti kada je izašao iz zatvorene djevičanske utrobe, a kada je hodao suhih nogu po moru, kažu da je primio dar agilnosti. Ali to ne odgovara onome što je gore utvrđeno. Takvi naime darovi slavnoga tijela potječu iz preljevanja slave duše na tijelo, kako će se reći dolje kada se bude raspravljalo o slavnim tijelima. Rečeno je međutim gore da je Krist prije muke „puštao svome tijelu da čini i trpi ono što mu je svojstveno“, niti se zbivalo takvo preljevanje slave od duše na tijelo. I zato treba reći da su sve te stvari učinjene čudesno božanskom moći. Zato Augustin nad Ivanom kaže: „Masi tijela gdje bijaše božanstvost, zatvorena vrata nisu zasmetala. On je naime, ne otvorivši ih, mogao ući, pri čijem je rođenju neoskvrnuto ostalo majčino djevičanstvo.“ A Dionizije kaže u nekoj poslanici da je „Krist iznad čovjeka vršio ono što je čovječje, a to pokazuju djevica koja nadnaravno začinje i nestalna voda koja podnosi težinu zemaljskih nogu“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.