Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 28, a. 3

Je li ostala djevica nakon porođaja

Prigovor 1. Čini se da majka Kristova nije ostala djevica nakon poroda. Jer se kaže u Mt 1: „Prije nego se sastadoše Josip i Marija, nađe se da je trudna po Duhu Svetom.“ Evanđelist to ne bi rekao, prije nego se sastadoše, da nije bio siguran da će se sastati, jer nitko ne govori za onoga koji neće ručati: prije nego ruča. Čini se dakle da se blažena djevica ikada tjelesno spojila s Josipom. I tako nije ostala djevica nakon poroda.

Prigovor 2. Nadalje, ondje se nadodaje iz riječi anđela koji govori Josipu: „Ne boj se uzeti Mariju, ženu svoju.“ Ženidba se pak dovršava tjelesnim svezom. Stoga se čini da je između Marije i Josipa ikada posredovao tjelesni savez. I tako se čini da nije ostala djevica nakon poroda.

Prigovor 3. Nadalje, ondje se malo poslije nadodaje: „I uze ženu svoju, i ne pozna je dok ne porodi sina svoga prvorođenca.“ Ovaj prilog dok obično označava određeno vrijeme, po čijem dovršetku biva ono što se do toga vremena nije zbivalo. A glagol poznavanja ondje se odnosi na spolni odnos, kao što se i u Post 4 kaže da je „Adam poznao svoju ženu“. Čini se dakle da je nakon poroda blaženu djevicu Josip poznao. Stoga se čini da nije ostala djevica nakon poroda.

Prigovor 4. Nadalje, prvorođencem se ne može nazvati nitko osim onoga tko ima braću koja slijede, odakle u Rim 8: „Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, da on bude prvorođenac među mnogom braćom.“ Ali Evanđelist naziva Krista prvorođencem njegove majke. Dakle, imao je druge sinove nakon Krista. I tako se čini da majka Kristova nije bila djevica nakon poroda.

Prigovor 5. Nadalje, u Iv 2 se kaže: „Nakon toga siđe u Kafarnaum on sam“, to jest Krist, „i majka njegova i braća njegova.“ Braćom se pak nazivaju oni koji su rođeni od istoga roditelja. Stoga se čini da je blažena djevica imala druge sinove nakon Krista.

Prigovor 6. Nadalje, u Mt 27 se kaže: Bijahu ondje, to jest uz križ Kristov, žene mnoge izdaleka, „koje su slijedile Isusa od Galileje, poslužujući mu; među kojima bijaše Marija Magdalena, i Marija, majka Jakova i Josipa, i majka sinova Zebedejevih.“ Čini se pak da je ova Marija koja se ovdje naziva majkom Jakova i Josipa ujedno i majka Kristova, jer se u Iv 19 kaže da je „stajala uz križ Isusov Marija, majka njegova“. Stoga se čini da majka Kristova nije ostala djevica nakon poroda.

Naprotiv, kaže se u Ez 44: „Vrata ova bit će zatvorena, i neće se otvoriti, i čovjek neće proći kroz njih, jer je Gospodin, Bog Izraelov, ušao kroz njih.“ Tumačeći to, Augustin u nekom govoru kaže: „Što su vrata u domu Gospodnjem zatvorena, nego da će Marija uvijek ostati netaknuta? I što je: čovjek neće proći kroz njih, nego da je Josip neće poznati? I što je: Gospodin sam ulazi i izlazi kroz njih, nego da će je Duh Sveti napuniti i Gospodin anđela roditi se po njoj? I što je: bit će zatvorena zauvijek, nego da je Marija djevica prije poroda, i djevica u porodu, i djevica nakon poroda?“

Odgovaram: bez ikakve sumnje treba osuditi zabludu Helvidija, koji se usudio reći da je majku Kristovu Josip nakon poroda tjelesno poznao i da je rodila druge sinove. Jer to, prvo, umanjuje savršenstvo Krista, koji, kao što je po božanskoj naravi jedinorođenac Oca, kao u svemu savršeni Sin njegova bića, tako je isto priličilo da bude jedinorođenac majke, kao njezin najsavršeniji plod. Drugo, ova zabluda nanosi uvredu Duhu Svetomu, čije je svetište bila djevičanska utroba u kojoj je oblikovao tijelo Kristovo, odakle nije priličilo da se ubuduće narušava muškim stapanjem. Treće, to umanjuje dostojanstvo i svetost majke Božje, koja bi izgledala krajnje nezahvalna kad ne bi bila zadovoljna tako velikim Sinom; i kad bi htjela svojevoljno izgubiti djevičanstvo koje je u njoj bilo čudesno sačuvano po tjelesnu općenju. Četvrto, i samome bi se Josipu imalo pripisati najveće domišljanje da se usudio uprljati onu za koju je, po anđelovu objavi, saznao da je od Duha Svetoga začela Boga. I zato jednostavno treba tvrditi da je majka Božja, kao što je djevica začela i djevica porodila, tako i djevica nakon poroda u vijeke vjekova ostala.

Odgovor na 1. prigovor: kako Jeronim kaže u knjizi Protiv Helvidija, „treba razumjeti da ovaj prijedlog prije, premda često označava ono što slijedi, ipak ponekad pokazuje samo ono što se prije promišljalo, niti je nužno da se promišljeno i ostvari, budući da se zato umiješalo nešto drugo da se ne ostvari ono što se promišljalo. Kao kad bi netko rekao: Prije nego sam ručao u luci, zaplovio sam, ne podrazumijeva se da ruča u luci nakon što je zapovio, nego da se promišljalo da će ručati u luci.“ I slično Evanđelist kaže: Prije nego se sastadoše, nađe se Marija da je u utrobi imala od Duha Svetoga, ne zato što su se kasnije sastali, nego zato što je, dok se činilo da će se sastati, začeće po Duhu Svetom preduhitrilo, iz čega se dogodilo da se ubuduće nisu sastali.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi O ženidbi i požudi, „suprugom se naziva majka Božja iz prve vjere zaručništva, koju nije poznao po općenju niti ju je namjeravao poznati“. Jer, kako Ambrozije kaže tumačeći Luku: „Očituje se proslava svadbe, a ne oduzimanje djevičanstva, nego svjedočanstvo ženidbe.“

Odgovor na 3. prigovor: neki su rekli da se to ne treba razumjeti o spoznaji tijela, nego o spoznaji saznanja. Zato Krizostom kaže da je „Josip nije poznao prije nego je porodio, kakve li je bila dostojanstva, nego je nakon što je porodila tada prepoznao. Jer je po njezinu porodu postala ljepša i dostojnija nego sav svijet, pošto je ona sama u tijesnoću svoje utrobe primila onoga koga sav svijet nije mogao obuhvatiti.“ Neki pak to pripisuju spoznaji vida. Jer kao što se Mojsiju koji je razgovarao s Bogom preobrazilo lice, „tako da sinovi Izraelovi nisu mogli uprijeti pogled u njega“; tako se Marija, zasjenjena sjajem moći Svevišnjega, nije mogla prepoznati od Josipa sve dok nije porodila. Nakon poroda pak nalazi se da ju je Josip prepoznao po izgledu lica, a ne po dodiru požude. Jeronim pak dopušta da se to razumije o spoznaji spolnoga odnosa. Ali kaže da se do ili dok u Pismima može dvojako razumjeti. Ponekad naime označava određeno vrijeme, u skladu s onim u Gal 3: „Zbog prijestupa zakon bi dometnut, dok ne dođe potomstvo komu je obećano.“ Ponekad pak označava beskonačno vrijeme, u skladu s onim iz Psalma: „Oči su nam upravljate prema Gospodinu, Bogu našemu, dok se ne smiluje nama“; iz čega se ne treba razumjeti da se nakon izmoljena milosrđa oči odvraćaju od Boga. I na taj se način govora označavaju one stvari „o kojima bi se moglo posumnjati da nisu bile zapisane, dok se sve ostalo prepušta našem shvaćanju. I u skladu s tim Evanđelist kaže da majka Božja nije bila poznata od muža sve do poroda, da bismo još više razumjeli da nije bila poznata ni nakon poroda.“

Odgovor na 4. prigovor: običaj je božanskih Pisama da prvorođencem nazivaju ne samo onoga koga braća slijede, nego onoga tko je prvi rođen. „Inače, ako nije prvorođenac osim onoga koga slijedi braća, onda se po zakonu prvorođenci ne duguju sve dotle dok se ne rode drugi.“ A to je očito neistinito, budući da se unutar jednog mjeseca zapovijeda otkup prvorođenaca po zakonu.

Odgovor na 5. prigovor: neki, kao što Jeronim kaže tumačeći Mateja, „sumnjaju da su braća Gospodnja od druge Josipove žene. Mi pak braćom Gospodnjom ne smatramo sinove Josipove, nego rođake Spasiteljeve, sinove Marije, sestre majke.“ Jer se u Pismu braćom na četiri načina nazivaju: po naravi, po narodu, po srodstvu i po naklonosti. Zato se braćom Gospodnjom nazivaju ne po naravi, kao da su rođeni od iste majke, nego po srodstvu, kao da postoje njegovi sukrvnici. A za Josipa se, kako Jeronim kaže Protiv Helvidija, više treba vjerovati da je ostao djevica, jer se ne piše da je imao drugu ženu, a bludnost ne priliči svetom čovjeku.

Odgovor na 6. prigovor: Marija koja se naziva majkom Jakova i Josipa ne razumijeva se kao majka Gospodnja, koja se u Evanđelju obično ne imenuje osim s oznakom ove dostojanstva, da je majka Isusova. Ova se pak Marija razumijeva kao žena Alfejeva, čiji je sin Jakov Mlađi, koji se naziva bratom Gospodnjim.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.