Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 28, a. 1

Je li bila djevica u začeću

Prigovor 1. Čini se da Majka Božja nije bila djevica u začeću Krista. Nijedno naime potomstvo koje ima oca i majku nije začeto od Djevice Majke. Ali za Krista se ne kaže samo da ima majku nego i oca, jer se u Lk 2 kaže: „Otac njegov i majka divili su se onome što se govorilo o njemu.“ I niže u istome kaže: „Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ Dakle, Krist nije začet od Djevice Majke.

Prigovor 2. Nadalje, u Mt 1 dokazuje se da je Krist bio sin Abrahamov i Davidov po tome što Josip potječe od Davida. A taj dokaz se čini da nikakav nije ako Josip nije bio Kristov otac. Dakle, čini se da je majka Kristova njega začela od sjemena Josipova. I tako se čini da nije bila djevica u začeću.

Prigovor 3. Nadalje, u Gal 4 se kaže: „Posla Bog sina svoga, rođenog od žene.“ A žena se, u uobičajenu načinu govora, naziva ona koja je upoznata s mužem. Dakle, Krist nije bio začet od Djevice Majke.

Prigovor 4. Nadalje, onih stvari koje su iste vrste, jednak je i način rađanja, jer rađanje prima vrstu od svršetka, kao i ostali pokreti. Ali Krist je bio iste vrste s ostalim ljudima, u skladu s onim u Fil 2: „Postao sličan ljudima i likom obličja kao čovjek.“ Budući da se dakle ostali ljudi rađaju iz miješanja muškog i ženskog, čini se da je i Krist bio na sličan način rođen. I tako se čini da nije bio začet od Djevice Majke.

Prigovor 5. Nadalje, svaki naravni oblik ima sebi određenu tvar, izvan koje postojati ne može. Tvar pak ljudskoga oblika čini se da je sjeme muškog i ženskog. Ako dakle Kristovo tijelo nije bilo začeto od sjemena muškog i ženskog, ne bi istinski bilo ljudsko tijelo, što je neprimjereno. Čini se dakle da nije bio začet od Djevice Majke.

Naprotiv, u Iz 7 se kaže: „Gle, djevica će začeti.“

Odgovaram: treba jednostavno ispovjediti da je Majka Božja začela kao djevica, jer je suprotno tomu povezano s heretikom Ebionitima i Cerintom, koji Krista drže čistim čovjekom, i smatrali su ga rođenim od obaju spolova. Da je Krist začet od djevice, prikladno je zbog četvoro. Prvo, radi očuvanja dostojanstva Oca koji šalje. Budući da je Krist pravi i naravni Sin Božji, nije bilo prikladno da ima drugoga oca osim Boga, da se dostojanstvo Božje ne bi prenosilo na drugoga. Drugo, to je bilo prikladno svojstvu samoga Sina koji se šalje. Koji je na umu riječ Božja. Riječ se pak bez ikakve pokvarenosti srca začinje, štoviše pokvarenost srca ne dopušta začeće savršene riječi. Budući da je tijelo tako bilo uzeto od Riječi Božje da bude tijelo Riječi Božje, bilo je prikladno da se i sama začne bez pokvarenosti majke. Treće, to je bilo prikladno dostojanstvu Kristova čovještva, u kojemu mjesto grijeh nije smio imati, po kojemu se oduzima grijeh svijeta, u skladu s onim u Iv 1: „Gle, Jaganjac Božji“, to jest nedužni, „koji oduzima grijeh svijeta“. Nije se pak moglo dogoditi da se u naravi već pokvarenoj snošajem tijelo rodi bez zaraze istočnoga grijeha. Zato Augustin u knjizi O ženidbi i požudi kaže: „Samo bračni snošaj ondje nije bio“, to jest u ženidbi Marije i Josipa, „jer se u tijelu grijeha nije mogao dogoditi bez ikakve tjelesne požude, koja nastaje iz grijeha, bez koje se htio začeti onaj koji je imao biti bez grijeha.“ Četvrto, radi same svrhe Kristova utjelovljenja, koje je bilo zato da se ljudi nanovo rode u sinove Božje, „ne od volje tjelesne, ni od volje muške, nego od Boga“, to jest od moći Božje. Čiji se primjer trebao pokazati u samom začeću Krista. Zato Augustin u knjizi O svetom djevičanstvu kaže: „Trebalo je da se naša glava, s čudesnim čudom, po tijelu rodi od djevice, da bi se označilo da će se njezini udovi po duhu roditi od djevice Crkve.“

Odgovor na 1. prigovor: kao što Beda kaže tumačeći Lk: „Otac Spasiteljev naziva se Josip, ne što bi mu istinski, prema Fotinijevcima, bio otac, nego da bi se sačuvala Marijina čestitost, da otac bude smatran od ljudi.“ Zato se i u Lk 3 kaže: „Kako se smatralo, sin Josipov.“ Ili, kako Augustin kaže u knjizi O dobru ženidbe, na onaj način otac se Kristov naziva Josip kako se i „muž Marijin razumijeva, bez miješanja tijela, samom svezom ženidbe, i to mnogo prisnije nego da je odnekud bio posvojen. Niti se naime Josip zato nije trebao nazivati Kristovim ocem što ga nije začeo spolnim općenjem, budući da bi bio otac i onome koga, ne rođena od svoje supruge, odnekud posvojio“.

Odgovor na 2. prigovor: kao što Jeronim kaže tumačeći Mt: „Budući da Josip nije otac Gospodina Spasitelja, red njegovu rodu izvodi se sve do Josipa, prvo doduše zato što nije običaj Pisama da se plete red ženskih rodova. Zatim, iz istoga plemena bijahu Marija i Josip. Zato je bio primoran primiti je po zakonu kao rođakinju.“ I, kako Augustin kaže u knjizi O ženidbi i požudi, „niz naraštaja trebalo je dovesti sve do Josipa, da se u onom ženidstvu ne bi nanijela nepravda muškom spolu, koji je svakako vredniji, a da se istini ništa ne oduzme, jer je i Marija bila od sjemena Davidova i Josipova.“

Odgovor na 3. prigovor: kao što Glosa ondje kaže: „Ženu je postavio za žensku osobu, po načinu izraza Hebrejaca. Običaj hebrejskog izraza naime žene naziva, ne one koje su pokvarene djevičanstvom, nego ženske osobe.“

Odgovor na 4. prigovor: taj razlog ima mjesta u onima koja prelaze u biće putem naravi, po tomu što je narav, kao što je određena za jedan učinak, tako isto određena za jedan način proizvođenja toga učinka. Ali budući da nadnaravna božanska moć može beskonačne stvari, kao što nije određena za jedan učinak, tako nije određena ni za bilo koji način proizvođenja bilo kojega učinka. I zato, kao što se božanskom moć mogla učiniti da se prvi čovjek oblikuje od zemaljskoga praha, tako se moglo učiniti i da se božanskom moću Kristovo tijelo oblikuje od djevice bez muškog sjemena.

Odgovor na 5. prigovor: prema Filozofu, u knjizi O rađanju životinja, sjeme muškoga nije kao tvar u začeću životinje, nego samo kao djelatnik, a sama ženidba priskrbljuje tvar u začetku. Stoga iz toga što je u začeću Kristova tijela nedostajalo muško sjeme ne slijedi da mu je nedostajala dužna tvar. Ako bi ipak muško sjeme bilo tvar začetoga ploda u životinjama, očito je ipak da ono nije trajna tvar u istome obliku, nego preobraćena tvar. I iako naravna moć ne može preobratiti u određen oblik osim određenu tvar, božanska moć ipak, koja je beskonačna, može preobratiti svaku tvar u bilo koji oblik. Zato, kao što je preobratio zemaljski prah u Adamovo tijelo, tako je mogao u Kristovo tijelo preobratiti tvar koju je majka priskrbila, čak i ako ne bi bila dovoljna tvar za naravni začetak.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.