Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 23, a. 3

Je li svojstveno ljudima da budu posinjeni u sinove Božje

Prigovor 1. Čini se da biti posinjen nije svojstveno razumnom stvorenju. Jer Bog se ne naziva Ocem razumnoga stvorenja osim po posinjenju. A Ocem se naziva i nerazumnoga stvorenja, prema onome iz Job 38: „Tko je otac kiši? Ili tko je rodio kapi rose?“ Dakle, biti posinjen nije svojstveno razumnoj naravi.

Prigovor 2. Nadalje, po posinjenju se neki nazivaju sinovima Božjim. Ali u Pismu se biti sinovima Božjim vlastito pripisuje anđelima, prema onome iz Job 1: „I bi jedan dan kad sinovi Božji dođoše te stadoše pred Gospodina“. Dakle, nije svojstveno razumnom stvorenju biti posinjen.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je svojstveno nekoj naravi priliči svima koji imaju tu narav, kao što je biti sposoban za smijeh svojstven svim ljudima. Ali biti posinjen ne priliči svakoj razumnoj naravi. Dakle, biti posinjen nije svojstveno razumnom stvorenju.

Naprotiv, posinjeni su sinovi baštinici Božji, kako je očito u Rim 8. Ali takva baština priliči samo razumnom stvorenju. Dakle, svojstveno je razumnom stvorenju biti posinjen.

Odgovaram: kao što je rečeno, posinjeno sinovstvo jest neka sličnost naravnog sinovstva. A Sin Božji naravno proizlazi od Oca kao umna riječ, koja postoji jedno s istim Ocem. Te se dakle riječi nečemu može na trostruki način pridružiti. Prvi put, prema obliku, a ne prema njezinu umskom bitku, kao što se oblik izvana sagrađene kuće pridružuje umnoj riječi graditelja po specifičnom obliku, a ne po shvatljivosti, jer oblik kuće u tvari nije shvatljiv kakav bijaše u umu graditelja. I na taj se način vječnoj riječi pridružuje svako stvorenje, budući da je načinjeno po Riječi. Drugi put se stvorenje pridružuje Riječi, ne samo s obzirom na obličje, nego i s obzirom na njezin umski bitak, kao što se znanje koje biva u umu učenika pridružuje riječi koja je u umu učitelja. I na taj se način razumno stvorenje, i po svojoj naravi, pridružuje Riječi Božjoj. Treći put se stvorenje pridružuje vječnoj Riječi po jedinstvu koje ima s Ocem, što doista biva po milosti i ljubavi, odakle Gospodin moli u Iv 17: „Da budu jedno u nama, kao što smo mi jedno“. I takva pridruženost dovodi do savršenstva pojam posinjenja, jer je takvima koji su se tako pridružili dužna vječna baština. Odakle je očito da biti posinjen priliči samo razumnom stvorenju, ali ne svakomu, nego samo onomu koje ima ljubav. Koja je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetome“, kako se kaže u Rim 5. I zato se u Rim 8 Duh Sveti naziva Duhom posinjenja.

Odgovor na 1. prigovor: Bog se naziva Ocem nerazumnoga stvorenja, ne vlastito po posinjenju, nego po stvaranju, prema prvom sudjelovanju u sličnosti.

Odgovor na 2. prigovor: anđeli se nazivaju sinovima Božjim sinovstvom posinjenja, ne zato što to njima prvo priliči, nego zato što su oni prvi primili posinjenje sinova.

Odgovor na 3. prigovor: posinjenje nije svojstvo koje slijedi narav, nego ono koje slijedi milost, za koju je razumna narav sposobna. I zato nije nužno da to priliči svakomu razumnom stvorenju, nego da je svako razumno stvorenje sposobno za posinjenje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.