Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 23, a. 4

Može li se Krista nazivati posinjenim sinom

Prigovor 1. Čini se da je Krist, po tome što je čovjek, posinjeni Sin Božji. Jer Hilarije govori, govoreći o Kristu: „Dostojanstvo moći ne gubi se dok se čovječnost tijela posinjava“. Dakle, Krist je, po tome što je čovjek, posinjeni sin.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u knjizi De Praedest. Sanct. da je „istom milošću onaj čovjek Krist, kojom je milošću od početka vjere bilo koji čovjek kršćanin“. Ali drugi su ljudi kršćani po milosti posinjenja. Dakle, i onaj je čovjek Krist po posinjenju. I tako se čini da je posinjeni sin.

Prigovor 3. Nadalje, Krist je, po tome što je čovjek, sluga. Ali časnije je biti posinjeni sin nego sluga. Dakle, tim više Krist, po tome što je čovjek, jest posinjeni sin.

Naprotiv, Ambrozije kaže u knjizi De Incarnat.: „Posinjenog sina ne nazivamo sinom po naravi, nego onoga nazivamo sinom po naravi koji je pravi sin“. A Krist je pravi i naravni Sin Božji, prema onome iz 1 Iv: „Da budemo u pravomu Sinu njegovu, Isusu Kristu“. Dakle, Krist, po tome što je čovjek, nije posinjeni sin.

Odgovaram: sinovstvo vlastito priliči hipostazi ili osobi, a ne naravi, odakle je u prvom dijelu rečeno da je sinovstvo osobno svojstvo. A u Kristu nema druge osobe ili hipostaze osim nestvorene, kojoj priliči biti sinom po naravi. Rečeno je pak gore da je sinovstvo posinjenja sudjelovana sličnost naravnoga sinovstva. A ne govori se da je nešto sudjelovano ono što se po sebi govori. I zato se Krist, koji je naravni Sin Božji, ni na koji način ne može nazvati posinjenim sinom. A prema onima koji u Kristu postavljaju dvije osobe, ili dvije hipostaze, ili dva podmeta, ništa razumno ne zabranjuje da se čovjeka Krista naziva posinjenim sinom.

Odgovor na 1. prigovor: kao što sinovstvo ne priliči vlastito naravi, tako ni posinjenje. I zato, kada se kaže da se čovječnost tijela posinjava, izraz je neprikladan, i ondje se posinjenje prihvaća za sjedinjenje ljudske naravi s osobom Sina.

Odgovor na 2. prigovor: onu Augustinovu sličnost treba shvatiti s obzirom na početak, jer naime, kao što bez zasluga ima bilo koji čovjek da bude kršćanin, tako je onaj čovjek bez zasluga imao da bude Krist. Ipak postoji razlika s obzirom na svršetak, jer naime Krist je po milosti sjedinjenja naravni Sin; dok je drugi po habitusnoj milosti posinjeni sin. A habitusna milost u Kristu ne čini od onoga koji nije sin posinjenoga sina, nego je neki učinak sinovstva u Kristovoj duši, prema onome iz Iv 1: „Vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorođenca od Oca, punu milosti i istine“.

Odgovor na 3. prigovor: biti stvorenje, pa i služba ili podložnost Bogu, ne gleda samo osobu, nego i narav, što se ne može reći o sinovstvu. I zato nije sličan razlog.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.