III, q. 23, a. 2
Priliči li to jedino Bogu Ocu
Prigovor 1. Čini se da posinjavati ne priliči cijelom Trojstvu. Naime, posinjenje se u božanskome govori po sličnosti s ljudskim stvarima. Ali u ljudskim stvarima to priliči samo onome tko može rađati sinove, što u božanskome priliči jedino Ocu. Dakle, u božanskome samo Otac može posinjavati.
Prigovor 2. Nadalje, ljudi posinjenjem postaju Kristova braća, prema onome iz Rim 8: „da on bude prvorođenac među mnogom braćom“. A braćom se nazivaju oni koji su sinovi jednoga oca, odakle i Gospodin govori u Iv 20: „Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu“. Dakle, samo Kristov Otac ima posinjene sinove.
Prigovor 3. Nadalje, u Gal 4 se kaže: „Posla Bog Sina svoga... da primimo posinjenje sinova. A budući da ste sinovi, posla Bog Duha Sina svoga u srca vaša, koji viče: Aba, Oče“. Dakle, onoga je posinjavati čije je imati sina i Duha Svetoga. Ali to je samo osobe Oca. Dakle, posinjavati priliči samo osobi Oca.
Naprotiv, onoga je posinjavati nas u sinove koga možemo nazivati Ocem, odakle se kaže u Rim 8: „Primiste duh posinjenja u kojemu vapijemo: Aba, Oče“. Ali kada Bogu govorimo: Oče naš, to pripada cijelom Trojstvu, kao i ostala imena koja se govore o Bogu u odnosu prema stvorenju, kako je ustanovljeno u prvome dijelu. Dakle, posinjavati priliči cijelom Trojstvu.
Odgovaram: ovo je razlika između posinjenoga Sina Božjega i naravnog Sina Božjega što je naravni Sin Božji rođen, a nije načinjen, dok je posinjeni sin načinjen, prema onome iz Iv 1: „Dade im moć da postanu sinovi Božji“. Ipak se posinjeni sin ponekad govori da je rođen, poradi duhovne preporodbe, koja je besplatna, a ne naravna, odakle se kaže u Jak 1: „Svojevoljno nas je rodio riječju istine“. Premda je rađanje u božanskome svojstveno osobi Oca, ipak je ostvarivanje bilo kojega učinka u stvorenjima zajedničko cijelom Trojstvu, poradi jedinstva naravi, jer ondje gdje je jedna narav, nužno je da ondje bude jedna moć i jedno djelovanje; odakle Gospodin govori u Iv 5: „Što god Otac čini, to isto i Sin čini“. I zato posinjavati ljude u sinove Božje priliči cijelom Trojstvu.
Odgovor na 1. prigovor: sve ljudske osobe nisu iste naravi po broju, tako da bi nužno jedno bilo djelovanje i jedan učinak svih, kako se događa u božanskome. I zato se s obzirom na to ne može posvuda motriti sličnost.
Odgovor na 2. prigovor: mi posinjenjem postajemo Kristova braća kao da imamo istoga oca s njim, koji je ipak na jedan način Otac Kristov, a na drugi način Otac naš. Zato Gospodin u Iv 20 odvojeno reče: Otac moj, i odvojeno reče: Otac vaš. Jer on je Otac Kristov naravno rađanjem, što mu je svojstveno, a naš je Otac dobrovoljno nešto čineći, što mu je zajedničko sa Sinom i Duhom Svetim. I zato Krist nije sin cijeloga Trojstva, kao mi.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno, posinjeno sinovstvo jest neka sličnost vječnoga sinovstva, kao što su sve stvari načinjene u vremenu sličnosti onoga što je bilo od vječnosti. A čovjek se suobličuje sjaju vječnoga Sina po bjelini milosti, koja se pripisuje Duhu Svetomu. I zato posinjenje, premda je zajedničko cijelom Trojstvu, ipak se prisvaja Ocu kao začetniku, Sinu kao uzoru, Duhu Svetomu kao utiskivatelju ove sličnosti uzora u nama.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.