III, q. 23, a. 1
Priliči li Bogu posinjavati sinove
Prigovor 1. Čini se da Bogu ne priliči posinjavati sinove. Jer nitko ne posinjava nego tuđu osobu u sina, kako pravnici govore. Ali nijedna osoba nije tuđa Bogu, koji je stvoritelj svega. Dakle, čini se da Bogu ne priliči posinjavati.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da je posinjenje uvedeno u nedostatku naravnoga sinovstva. Ali u Bogu se nalazi naravno sinovstvo, kao što je ustanovljeno u prvome dijelu. Dakle, Bogu ne priliči posinjavati sinove.
Prigovor 3. Nadalje, netko se posinjava zato da naslijedi baštinu onoga koji posinjava. Ali čini se da nitko ne može naslijediti Božju baštinu, jer on nikada ne umire. Dakle, Bogu ne priliči posinjavati.
Naprotiv, u Ef 1 se kaže: „Predodredio nas je za posinjenje sinova Božjih“. Ali Božja predodređenja nisu uzaludna. Dakle, Bog neke sebi posinjava u sinove.
Odgovaram: čovjek posinjava drugoga sebi u sina utoliko što iz svoje dobrohotnosti prima njega u sudjelovanje svoje baštine. A Bog je neizmjerne dobrohotnosti, iz koje proizlazi da u sudjelovanje svojih dobara prima svoja stvorenja, i ponajprije razumna stvorenja, koja su, utoliko što su stvorena na sliku Božju, sposobna za božansko blaženstvo. Ono se pak sastoji u uživanju Boga, po kojemu je i sâm Bog blažen i po sebi bogat, utoliko naime što uživa samoga sebe. A to se naziva nečija baština iz koje je on sam bogat. I zato, utoliko što Bog iz svoje dobrohotnosti prima ljude u baštinu blaženstva, govori se da ih posinjava. A ovo božansko posinjenje ima više nego ljudsko što Bog čovjeka kojega posinjava čini prikladnim, po daru milosti, za primanje nebeske baštine, dok čovjek ne čini prikladnim onoga koga posinjava, nego ga već prikladnoga izabire posinjavanjem.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek, promatran u svojoj naravi, nije tuđ Bogu s obzirom na naravna dobra koja prima, ali je tuđ s obzirom na dobra milosti i slave. I u tom se pogledu posinjava.
Odgovor na 2. prigovor: čovjeku je djelovati da bi nadoknadio svoju oskudicu, a ne Bogu, kojemu priliči djelovati da bi priopćio obilje svoje savršenosti. I zato, kao što se po činu stvaranja božanska dobrota priopćuje svim stvorenjima prema nekoj sličnosti, tako se po činu posinjenja priopćuje naravna sličnost sinovstva ljudima, prema onome iz Rim 8: „Koje predvidje, te ih predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova“.
Odgovor na 3. prigovor: duhovna dobra mogu u isto vrijeme biti posjedovana od mnogih, ali ne i tjelesna dobra. I zato nitko ne može primiti tjelesnu baštinu osim nasljeđujući onoga koji umire, dok duhovnu baštinu svi u isto vrijeme u potpunosti primaju, bez štete oca koji uvijek živi. Iako bi se moglo reći da Bog umire u onome što je u nama po vjeri, da bi u nama počeo biti po gledanju, kako kaže Glosa na Rim 8, uz ono: „Ako djeca, onda i baštinici“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.