III, q. 22, a. 4
Pripada li učinak njegova svećeništva njemu, ili samo drugima
Prigovor 1. Čini se da se učinak Kristova svećeništva nije odnosio samo na druge, nego i na njega samoga. Naime, služba je svećenikova moliti za narod, prema onome iz 2 Mak 1: „Molitvu su činili svećenici dok se žrtva dovršavala“. Ali Krist nije molio samo za druge, nego i za samoga sebe, prema onome što je gore rečeno, i kako se izričito kaže u Heb 5 da je „u danima svoga tijela prinosio molitve i vapaje s jakim vapajem i suzama onome koji ga je mogao izbaviti od smrti“. Dakle, Kristovo svećeništvo imalo je učinak ne samo u drugima, nego i u samome sebi.
Prigovor 2. Nadalje, Krist je samoga sebe prinio kao žrtvu u svojoj muci. Ali po svojoj muci nije zaslužio samo drugima, nego i sebi, kao što je gore ustanovljeno. Dakle, Kristovo svećeništvo nije imalo učinak samo u drugima, nego i u samome sebi.
Prigovor 3. Nadalje, svećeništvo Staroga zakona bila je slika Kristova svećeništva. Ali svećenik Staroga zakona prinosio je žrtvu ne samo za druge, nego i za samoga sebe, jer se u Lev 16 kaže da „veliki svećenik ulazi u svetište da moli za sebe, i za svoj dom, i za sve mnoštvo sinova Izraelovih“. Dakle, i Kristovo je svećeništvo imalo učinak ne samo u drugima, nego i u samome sebi.
Naprotiv, na Efeškom saboru se čita: „Ako tko kaže da je Krist za se prinio prinos, a ne još više samo za nas (jer nije trebao žrtvu onaj koji grijeha ne poznaje), neka je proklet“. Ali služba svećenika se ponajviše sastoji u prinošenju žrtve. Dakle, Kristovo svećeništvo nije imalo učinak u samome Kristu.
Odgovaram: kao što je rečeno, svećenik se postavlja kao posrednik između Boga i naroda. A posrednika prema Bogu treba onaj tko po samome sebi ne može pristupiti k Bogu, i takav se podlaže svećeništvu, sudjelujući u učinku svećeništva. To pak ne priliči Kristu, jer Apostol kaže u Heb 7: „Pristupajući po samome sebi k Bogu, uvijek živi da posreduje za nas“. I zato Kristu ne priliči u sebi primati učinak svećeništva, nego ga radije drugima priopćavati. Jer prvo je načelo u bilo kojem rodu tako utjecajno da nije primatelj u tome rodu, kao što sunce prosvjetljuje, ali se ne prosvjetljuje, i vatra grije, ali se ne grije. A Krist je izvor svega svećeništva, ta zakoniti je svećenik bio slika njegova; a svećenik Novoga zakona djeluje u njegovoj osobi, prema onome iz 2 Kor 2: „Jer i ja, ako sam što darovao, darovao sam poradi vas, u osobi Kristovoj“. I zato Kristu ne priliči primiti učinak svećeništva.
Odgovor na 1. prigovor: molitva, premda priliči svećenicima, ipak nije vlastita njihovoj službi, jer svakomu priliči moliti i za sebe i za druge, prema onome iz Jakovljeve poslanice: „Molite jedni za druge da se spasite“. I tako bi se moglo reći da molitva kojom je Krist molio za sebe nije bila čin njegova svećeništva. Ali čini se da je ovaj odgovor isključen time što Apostol u Heb 5, pošto je rekao: „Ti si svećenik uvijeke po redu Melkisedekovu“, dometnuo je: „koji je u danima svoga tijela molbe“ itd., kao gore, te se tako čini da molitva kojom je Krist molio pripada njegovu svećeništvu. I zato treba reći da drugi svećenici sudjeluju u učinku svoga svećeništva, ne utoliko što su svećenici, nego utoliko što su grješnici, kako će se dolje reći. A Krist, jednostavno govoreći, nije imao grijeha, ali je imao sličnost grijehu u tijelu, kako se kaže u Rim 8. I zato se ne treba jednostavno reći da je sâm sudjelovao u učinku svećeništva, nego uvjetno, naime s obzirom na podložnost patnji tijela. Zato značajno kaže: „koji ga je mogao izbaviti od smrti“.
Odgovor na 2. prigovor: u prinosu žrtve bilo kojega svećenika mogu se razmatrati dvoje, naime sama prinesena žrtva i pobožnost onoga koji prinosi. Vlastiti je pak učinak svećeništva ono što slijedi iz same žrtve. A Krist je zadobio po svojoj muci, ne kao iz snage žrtve koja se prinosi na način zadovoljštine, nego iz same pobožnosti kojom je, po ljubavi, ponizno podnio muku.
Odgovor na 3. prigovor: slika ne može izjednačiti istinu. Zato likovni svećenik Staroga zakona nije mogao dosegnuti do ove savršenosti da ne bi trebao žrtvu zadovoljštine. Ali Krist nije trebao. Zato nije isto za jedno i za drugo. I to je ono što Apostol kaže: „Zakon postavlja za svećenike ljude koji imaju slabost, a riječ zakletve, koja je nakon zakona, Sina, savršena uvijeke“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.