Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 22, a. 3

O učinku ovoga svećeništva

Prigovor 1. Čini se da učinak Kristova svećeništva nije okajanje grijeha. Jer, samo je Božje otpuštati grijehe, prema onome iz Iz 43: „Ja sam onaj koji brišem tvoje bezakonja radi sebe samoga“. Ali Krist nije svećenik po tome što je Bog, nego po tome što je čovjek. Dakle, Kristovo svećeništvo nije okajavajuće za grijehe.

Prigovor 2. Nadalje, Apostol kaže u Heb 10 da „žrtve Staroga zavjeta nisu mogle učiniti savršenima one koji slave, jer bi inače prestale se prikazivati, budući da tko je jednom očišćen ne bi imao više nikakve svijesti o grijehu; nego se u njima čini spomen na grijehe iz godine u godinu“. Ali slično se i pod Kristovim svećeništvom čini spomen na grijehe, kada se govori: „Otpusti nam dugove naše“, u Mt 6. Također se i u Crkvi neprekidno prinosi žrtva, odakle se na istom mjestu govori: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“. Dakle, po Kristovu svećeništvu ne okajavaju se grijesi.

Prigovor 3. Nadalje, za grijeh se u Starom zakonu najviše žrtvovao jarac za grijeh knezova, ili koza za grijeh nekoga iz naroda, ili june za grijeh svećenika, kako je očito u Lev 4. Ali Krist se ne uspoređuje ni s jednim od tih, nego s janjetom, prema onome iz Jr 11: „Ja bijah kao pitomo janje koje nose na klanje“. Dakle, čini se da njegovo svećeništvo nije okajavajuće za grijehe.

Naprotiv, Apostol kaže u Heb 9: „Krv Kristova, koji po Duhu Svetome sam sebe prinese neokaljana Bogu, očistit će savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živome“. A mrtvim se djelima nazivaju grijesi. Dakle, Kristovo svećeništvo posjeduje moć čišćenja grijeha.

Odgovaram: za savršeno čišćenje grijeha traže se dvije stvari, s obzirom na to da su u grijehu dvije stvari, naime ljaga krivnje i dužnost kazne. Ljaga se krivnje briše po milosti, kojom se srce grješnika obraća k Bogu, dok se dužnost kazne potpuno uklanja time što čovjek zadovoljava Bogu. A oboje ovo ostvaruje Kristovo svećeništvo. Ta se po njegovoj moći nama daje milost kojom se naša srca obraćaju k Bogu, prema onome iz Rim 3: „Opravdani besplatno milošću njegovom, po otkupljenju koje je u Kristu Isusu, kojega Bog izloži kao pomirnicu po vjeri u krvi njegovoj“. On je također za nas u potpunosti zadovoljio, utoliko što je „on slabosti naše ponio i bolove naše ponio“. Odakle je očito da Kristovo svećeništvo ima punu snagu okajavanja grijeha.

Odgovor na 1. prigovor: iako Krist nije bio svećenik po tome što je Bog, nego po tome što je čovjek, ipak je jedan te isti bio svećenik i Bog. Odakle se na Efeškom saboru čita: „Ako tko govori da naš veliki svećenik i apostol nije postao sâm Riječ Božja, nego kao neki drugi mimo njega, poseban čovjek od žene, neka je proklet“. I zato, utoliko što je njegova čovječnost djelovala u moći božanstva, ta je žrtva bila najdjelotvornija za brisanje grijeha. Zbog čega Augustin kaže u IV knjizi De Trin.: „Budući da se u svakoj žrtvi razmatraju četvero: komu se prinosi, tko je prinosi, što se prinosi, za koga se prinosi; isti onaj jedan istinski posrednik, mireći nas s Bogom po žrtvi mira, ostao bi jedno s onim komu je prinosio, učinio bi jedno u sebi one za koje je prinosio, bio bi sâm jedan koji je prinosio i ono što je prinosio“.

Odgovor na 2. prigovor: grijesi se u Novom zakonu ne spominju zbog neučinkovitosti Kristova svećeništva, kao da se po njemu grijesi nedostatno okajavaju, nego se spominju s obzirom na one koji ili ne žele biti dionicima njegove žrtve, kao što su nevjernici, za čije grijehe molimo da se obrate; ili također s obzirom na one koji se, nakon sudjelovanja u ovoj žrtvi, na bilo koji način od nje odmeću griješenjem. A žrtva koja se svakodnevno u Crkvi prinosi nije drugačija od žrtve koju je sâm Krist prinio, nego je njezin spomen. Odakle Augustin kaže u X knjizi De Civ. Dei: „Sâm Krist svećenik koji prinosi, sâm je i prinos, čijega otajstva sakrament htjede da bude svakodnevna žrtva Crkve“.

Odgovor na 3. prigovor: kako kaže Origen na Ivanovo evanđelje, iako su se u zakonu prinosile različite životinje, ipak je svakodnevna žrtva, koja se prinosila ujutro i navečer, bila janje, kako se drži u Br 28. Time se označavalo da bi prinos janjeta, to jest Krista, bio žrtva koja dovršava sve ostale. I zato se u Iv 1: „Evo janja Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.