Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 22, a. 2

O žrtvi ovoga svećenika

Prigovor 1. Čini se da sam Krist nije ujedno bio svećenik i žrtva. Ta svećenikovo je da ubije žrtvu. Ali Krist nije sam sebe ubio. Dakle, on nije ujedno bio svećenik i žrtva.

Prigovor 2. Nadalje, Kristovo je svećeništvo sličnije svećeništvu Židova, koje je bilo od Boga ustanovljeno, nego svećeništvu pogana, kojima su se častili zlodusi. Ali u starom Zakonu nikada se čovjek nije prinosio na žrtvu, što se ponajviše prekorava u žrtvama pogana, prema onomu iz Psalma: „Proliše nevinu krv sinova svojih i kćeri svojih, koje žrtvovaše kumirima Kanaana.“ Dakle, u Kristovu svećeništvu sam čovjek Krist nije trebao biti žrtva.

Prigovor 3. Nadalje, svaka se žrtva, time što se prinosi Bogu, Bogu posvećuje. Ali sama Kristova ljudskost od početka je bila posvećena i sjedinjena s Bogu. Dakle, ne može se prikladno reći da je Krist, kao čovjek, bio žrtva.

Naprotiv, apostol kaže u 5. poglavlju Poslanice Efežanima: „Krist nas je ljubio i predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.“

Odgovaram: kao što Augustin kaže u 10. knjizi De Civ. Dei: „Svaka vidljiva žrtva sakrament je nevidljive žrtve, to jest sveti znak.“ A nevidljiva je žrtva ona u kojoj čovjek prinosi svoj duh Bogu, prema onomu iz Psalma: „Žrtva Bogu duh raskajan.“ I zato se sve ono što se iskazuje Bogu u svrhu da se čovjekov duh uzdigne u Bogu, može nazvati žrtvom. Čovjeku je dakle potrebna žrtva radi troga. Na jedan način, za otpuštenje grijeha, po kojemu se odvraća od Boga. I zato apostol kaže u 5. poglavlju Poslanice Hebrejima da svećeniku pripada da prinosi darove i žrtve za grijehe. Drugo, da se čovjek očuva u stanju milosti, uvijek prianjajući uz Boga, u kojemu se sastoji njegov mir i spasenje. Zato se i u starom Zakonu prinosila žrtva pričesnica za spas onih koji prinose, kako se nalazi u 3. poglavlju Levitskog zakonika. Treće, u svrhu da se čovjekov duh savršeno sjedini s Bogom, što će ponajviše biti u slavi. Zato se i u starom Zakonu prinosila paljenica, kao savršeno spaljena, kako se kaže u 1. poglavlju Levitskog zakonika. A to nam je proisteklo po Kristovoj ljudskosti. Jer prvo, naši su grijesi izbrisani, prema onomu iz 4. poglavlja Rimljanima: „Predan je radi naših prijestupa.“ Drugo, primili smo po njemu milost koja nas spašava, prema onomu iz 5. poglavlja Poslanice Hebrejima: „Postao je svima koji mu se pokoravaju uzročnikom vječnoga spasenja.“ Treće, po njemu smo postigli savršenstvo slave, prema onomu iz 10. poglavlja Poslanice Hebrejima: „Imamo pouzdanje po krvi njegovoj u ulazak u svetinju“, to jest u nebesku slavu. I zato sam Krist, utoliko ukoliko je čovjek, nije bio samo svećenik, nego i savršena žrtva, budući ujedno žrtva za grijeh, i žrtva pričesnica, i paljenica.

Odgovor na 1. prigovor: Krist nije ubio sebe, nego je sam sebe dobrovoljno izložio smrti, prema onomu iz 53. poglavlja Izaije: „Prikazan je jer je on sam htio.“ I zato se kaže da je sam sebe prinio.

Odgovor na 2. prigovor: ubojstvo čovjeka Krista može se usporediti s dvostrukom voljom. Na jedan način, s voljom onih koji su ubijali. I tako ono nije imalo razlog žrtve, jer se za ubojice Krista ne kaže da su prinijeli žrtvu Bogu, nego da su teško sagriješili. I sličnost tomu grijehu nosile su bezbožne poganske žrtve, kojima su ljudi žrtvovali idolima. Na drugi način ubojstvo se Krista može promatrati usporedbom s voljom onoga koji trpi, koji se dobrovoljno predao muci. I s toga dijela ima razlog žrtve. U čemu se ne slaže s poganskim žrtvama.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.