Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 22, a. 1

Pripada li Kristu biti svećenikom

Prigovor 1. Čini se da Kristu ne pripada biti svećenikom. Jer svećenik je manji od anđela, zato se kaže u 3. poglavlju Zaharije: „Pokaza mi Bog velikog svećenika gdje stoji pred anđelom Gospodnjim.“ Ali Krist je veći od anđela, prema onomu iz 1. poglavlja Poslanice Hebrejima: „Toliko bolji od anđela postao, koliko je izvrsnije ime od njih baštinio.“ Dakle, Kristu ne pripada biti svećenikom.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je bilo u Starom zavjetu, bile su slike Krista, prema onomu iz 2. poglavlja Kološanima: „Što su sjena budućnosti, a tijelo je Kristovo.“ Ali Krist nije vukao podrijetlo svoga tijela od svećenika staroga Zakona, jer apostol u 7. poglavlju Poslanice Hebrejima kaže: „Očito je da je od Jude niknuo naš Gospodin, o čijem plemenu Mojsije nije ništa rekao o svećenicima.“ Dakle, Kristu ne pripada biti svećenikom.

Prigovor 3. Nadalje, u starom Zakonu, koji je slika Krista, nije isti zakonodavac i svećenik, zato Gospodin govori Mojsiju, zakonodavcu, u 28. poglavlju Izlaska: „Primakni Arona, brata svoga, da mi vrši svećeničku službu.“ Krist je pak davatelj novog Zakona, prema onomu iz 31. poglavlja Jeremije: „Umetnut ću zakone svoje u srca njihova.“ Dakle, Kristu ne pripada biti svećenikom.

Naprotiv, kaže se u 4. poglavlju Poslanice Hebrejima: „Imamo velikog svećenika koji je prodro kroz nebesa, Isusa, Sina Božjega.“

Odgovaram: vlastita je dužnost svećenika biti posrednikom između Boga i naroda, utoliko naime što božanske stvari predaje narodu, zbog čega se svećenik naziva takoreći onaj koji daje svete stvari, prema onomu iz 2. poglavlja Malahije: „Zakon će tražiti iz usta njegova“, to jest svećenikovih; i opet utoliko što molitve naroda prinosi Bogu, i za njihove grijehe Bogu na neki način udovoljava; zato apostol kaže u 5. poglavlju Poslanice Hebrejima: „Svaki veliki svećenik uzet među ljudima, za ljude se postavlja u onomu što je prema Bogu, da prinosi darove i žrtve za grijehe.“ A to ponajviše pripada Kristu. Ta po njemu su darovi darovani ljudima, prema onomu iz 1. poglavlja 2. Petrove: „Po kojem nam je, to jest Kristu, darovao najveća i dragocjena obećanja, da po njima postanete dionici božanske naravi.“ On je također ljudski rod pomirio s Bogom, prema onomu iz 1. poglavlja Kološanima: „U njemu, to jest Kristu, svidjelo se sve punini nastanit se, i po njemu sve pomiriti.“ Zato Kristu ponajviše pripada biti svećenikom.

Odgovor na 1. prigovor: Hijerarhijska moć pripada doduše anđelima, utoliko što su i sami posrednici između Boga i čovjeka, kako je očito po Dioniziju u knjizi Cael. Hier., tako da sam svećenik, utoliko što je posrednik između Boga i naroda, ima ime anđela, prema onomu iz 2. poglavlja Malahije: „Anđeo je Gospodina nad Vojskama.“ A Krist je bio veći od anđela, ne samo prema božanstvu, nego i prema čovještvu, utoliko što je imao puninu milosti i slave. Zato je i na izvrsniji način imao hijerarhijsku ili svećeničku moć prije anđela, tako da su i sami anđeli bili službenici njegova svećeništva, prema onomu iz 4. poglavlja Mateja: „Pristupiše anđeli i služahu mu.“ Ipak, prema podložnosti patnji, bio je malo manji od anđela, kako apostol kaže u 2. poglavlju Poslanice Hebrejima. I prema tomu bio je sukladan ljudima putnicima koji su postavljeni u svećeništvu.

Odgovor na 2. prigovor: kao što Damaščanin kaže u 3. knjizi: „Ono što je u svemu slično, bit će zacijelo isto, a ne uzor.“ Budući da je dakle svećeništvo staroga Zakona bila slika Kristova svećeništva, Krist se nije htio roditi od roda slikovitih svećenika, da se pokaže kako to nije posve isto svećeništvo, nego se razlikuje kao istinito od slikovitoga.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, drugi ljudi pojedinačno imaju neke milosti, ali Krist, kao glava svih, ima savršenstvo svih milosti. I zato, s obzirom na druge, drugi je zakonodavac, a drugi svećenik, a drugi kralj, ali sve to se stječe u Kristu, kao u izvoru svih milosti. Zato se u 33. poglavlju Izaije kaže: „Gospodin je sudac naš, Gospodin zakonodavac naš, Gospodin kralj naš, on će doći i spasiti nas.“

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.