Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 21, a. 3

Pripada li mu moliti za samoga sebe, ili samo za druge

Prigovor 1. Čini se da Kristu nije bilo prilično moliti za samoga sebe. Jer Hilarije u 10. knjizi De Trin. kaže: „Budući da mu govor molbe nije koristio, ipak je govorio za napredak naše vjere.“ Tako se dakle čini da Krist nije molio za sebe, nego za nas.

Prigovor 2. Nadalje, nitko ne moli osim za ono što hoće, jer, kao što je rečeno, molitva je neko očitovanje volje koju Bog treba ispuniti. Ali Krist je htio trpjeti ono što je trpio, jer Augustin u 26. knjizi Contra Faustum kaže: „Čovjek se ponajčešće, makar ne htio, žalosti; makar ne htio, spava; makar ne htio, gladuje ili je žedan. On pak“, to jest Krist, „sve je to imao jer je htio.“ Dakle, njemu nije priličilo moliti za samoga sebe.

Prigovor 3. Nadalje, Ciprijan kaže u knjizi o molitvi Gospodnjoj: „Učitelj mira i jedinstva nije htio da se molitva čini pojedinačno i privatno, tako da tko moli, moli samo za sebe.“ Ali Krist je ispunio ono što je naučio prema onomu iz 1. poglavlja Djela: „Poče Isus tvoriti i učiti.“ Dakle, Krist nikada nije molio samo za sebe.

Naprotiv, sam Gospodin moleći kaže u 17. poglavlju Ivana: „Proslavi Sina svoga.“

Odgovaram: Krist je molio za sebe dvostruko. Na jedan način izražavajući naklonost osjetnosti, kao što je gore rečeno; ili također proste volje, koja se promatra kao narav; kao kad je molio da se od njega odnese čaša muke. Na drugi način izražavajući naklonost promišljene volje, koja se promatra kao razum, kao kad je prosio slavu uskrsnuća. I to razumno. Kao što je rečeno, Krist je u tu svrhu htio upotrijebiti molitvu k Ocu da bi nama dao primjer moljenja; i da bi pokazao kako je njegov Otac začetnik od kojega je i vječno proizišao prema božanskoj naravi, a prema ljudskoj naravi ima od njega sve dobro što ima. Ali kao što je u ljudskoj naravi već primio neka dobra od Oca, tako je i očekivao od njega neka dobra koja još nije imao, nego ih je trebao primiti. I zato, kao što je za dobra koja je već primio u ljudskoj naravi zahvaljivao Ocu prepoznajući ga kao začetnika, što je očito u 26. poglavlju Mateja i 11. poglavlju Ivana, tako je isto, da bi prepoznao Oca kao začetnika, molbom od njega prosio ono što mu je nedostajalo prema ljudskoj naravi, primjerice slavu tijela i tomu slično. I u tomu nam je također dao primjer da zahvaljujemo na primljenim darovima, a ištemo molitvom ono što još nemamo.

Odgovor na 1. prigovor: Hilarije govori s obzirom na glasnu molitvu, koja mu nije bila nužna radi njega samoga, nego samo radi nas. Zato značajno kaže da mu „govor molbe nije koristio. Jer ako Gospodin uslišava želju siromašnih“, kako se kaže u Psalmu, još mnogo više sama Kristova volja ima snagu molitve kod Oca. Zato je on sam govorio u 11. poglavlju Ivana: „Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali radi mnoštva koje stajalo okolo rekoh, da vjeruju da si me ti poslao.“

Odgovor na 2. prigovor: Krist je doduše htio trpjeti ono što je trpio, u ono vrijeme, ali je unatoč tomu htio da nakon muke zadobije slavu tijela, koju još nije imao. Tu je dakle slavu očekivao od Oca kao od začetnika. I zato ju je prikladno prosio od njega.

Odgovor na 3. prigovor: sama slava koju je Krist molitvom prosio za sebe pripadala je spasenju drugih, prema onomu iz 4. poglavlja Rimljanima: „Uskrsnu radi našeg opravdanja.“ Zato je i ona molitva koju je činio za sebe bila na neki način za druge. Kao što i bilo koji čovjek koji ište neko dobro od Boga da se njime koristi na korist drugih, ne moli samo za sebe, nego i za druge.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.