III, q. 21, a. 2
Pripada li mu prema njegovoj osjetnosti
Prigovor 1. Čini se da Kristu priliči moliti prema njegovoj osjetnosti. Jer se kaže u Psalmu, s lica Kristova: „Srce moje i tijelo moje kliču Bogu živomu.“ Ali osjetnost se naziva požudom tijela. Dakle, Kristova je osjetnost mogla uzlaziti u Boga živoga kličući, i iz istoga razloga molitvom.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da onoga treba biti molitva čije je željeti ono što se prosi. Ali Krist je prosio nešto što je osjetnost željela, kada je rekao: „Neka mimoiđe od mene čaša ova“, kako se nalazi u 26. poglavlju Mateja. Dakle, osjetnost Kristova je molila.
Prigovor 3. Nadalje, više je sjediniti se s Bogom u osobi nego uzlaziti u Boga molitvom. Ali osjetnost je bila uzeta od Boga u jedinstvo osobe, kao i bilo koji dio ljudske naravi. Dakle, još je mnogo više mogla uzlaziti u Boga moleći.
Naprotiv, u poslanici Filipljanima 2. poglavlje kaže se da je Sin Božji, prema naravi koju je uzeo, postao sličan ljudima. Ali drugi ljudi ne mole prema osjetnosti. Dakle, ni Krist nije molio prema osjetnosti.
Odgovaram: moliti prema osjetnosti može se shvatiti dvostruko. Na jedan način tako da molitva bude čin osjetnosti. I na taj način Krist nije molio prema osjetnosti. Jer njegova osjetnost iste je naravi i vrste bila u Kristu i u nama. A u nama ona ne može moliti iz dvostrukog razloga. Prvo naime zato što se kretanje osjetnosti ne može uzdići iznad osjetnih stvari, te stoga ne može uzlaziti u Boga, što se traži za molitvu. Drugo zato što molitva označava neko uređenje, utoliko ukoliko netko želi nešto kao ono što Bog treba ispuniti, a to je samo razuma. Zato je molitva čin razuma, kako je rečeno u drugom dijelu. Na drugi način može se reći da netko moli prema osjetnosti, zato što je naime njegova razumom moleći predložila Bogu ono što je bilo u težnji same osjetnosti. I prema tomu, Krist je molio prema osjetnosti, utoliko naime ukoliko je njegova molitva izražavala naklonost osjetnosti, kao zagovornica osjetnosti. I to zato da nas pouči troje. Prvo, da pokaže kako je uzeo pravu ljudsku narav, sa svim naravnim naklonostima. Drugo, da pokaže kako je čovjeku dopušteno, prema naravnoj naklonosti, htjeti nešto što Bog ne hoće. Treće, da pokaže kako čovjek svoju vlastitu naklonost mora podložiti božanskoj volji. Zato Augustin u djelu Enchirid. kaže: „Tako je Krist, noseći čovjeka, pokazao neku privatnu čovjekovu volju, kada kaže: neka mimoiđe od mene čaša ova. To je naime bila ljudska volja, koja je htjela nešto svojski i takoreći privatno. Ali budući da hoće da čovjek bude ispravan i da bude usmjeren prema Bogu, nadodaje: ali ne kako ja hoću, nego kako ti, kao da kaže: vidi sebe u meni, jer možeš nešto svoje htjeti, makar Bog htio drukčije.“
Odgovor na 1. prigovor: tijelo kliče Bogu živomu ne činom tijela koji uzlazi u Boga, nego iz prelijevanja iz srca u tijelo, utoliko ukoliko osjetna težnja slijedi kretanje racionalne težnje.
Odgovor na 2. prigovor: iako je osjetnost htjela ono što je razum prosio, htjeti to molitvom ipak nije bilo osjetnosti, nego razuma, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: sjedinjenje u osobi jest prema osobnom bitku, koji pripada bilo kojem dijelu ljudske naravi. Ali uzdignuće molitve jest po činu koji ne pripada osim razumu, kako je rečeno. Zato razlog nije jednak.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.