III, q. 21, a. 1
Pripada li Kristu moliti
Prigovor 1. Čini se da Kristu ne pripada moliti. Jer, kako kaže Damaščanin, „molitva je prošenje priličnih stvari od Boga“. Ali, budući da je Krist mogao činiti sve, čini se da mu ne pripada da išta od ikoga prosi. Dakle, čini se da Kristu ne pripada moliti.
Prigovor 2. Nadalje, ne priliči molitvom prositi ono za što netko pouzdano zna da će biti, kao što ne molimo da sunce sutra iziđe. Niti je prilično da netko molitvom prosi ono za što zna da nikako neće biti. Ali Krist je znao za sve što će biti. Dakle, nije mu priličilo molitvom išta prositi.
Prigovor 3. Nadalje, Damaščanin kaže u 3. knjizi da je „molitva uzdignuće razuma u Boga“. Ali razum Kristov nije trebao uzdignuće u Boga, jer je njegov razum uvijek bio sjedinjen s Bogom, ne samo s obzirom na sjedinjenje hipostaze, nego i s obzirom na uživanje blaženstva. Dakle, Kristu nije priličilo moliti.
Naprotiv, kaže se u 6. poglavlju Luke: „Iziđe u goru da se pomoli Bogu. I proveo je noć u molitvi Božjoj.“
Odgovaram: kao što je rečeno u drugom dijelu, molitva je neko očitovanje vlastite volje pred Bogom, da je on ispuni. Ako bi dakle u Kristu bila samo jedna volja, naime božanska, nikako mu ne bi priličilo moliti, jer božanska volja po sebi je djelotvorna u onome što hoće, prema onomu iz Psalma: „Sve što god htjede Gospodin, učini.“ Ali budući da je u Kristu jedna volja božanska, a druga ljudska; i ljudska volja nije sama po sebi učinkovita da ispuni ono što hoće, nego samo po božanskoj moći, odatle je da Kristu, utoliko ukoliko je čovjek i ima ljudsku volju, priliči moliti.
Odgovor na 1. prigovor: Krist je mogao izvršiti sve što je htio kao Bog, ali ne kao čovjek, jer kao čovjek nije imao svemoć, kao što je gore rečeno. Ipak, budući da je on ista osoba koja postoji i kao čovjek, htio je uputiti molitvu Ocu, ne kao da je on nemoćan, nego radi naše pouke. Ponajprije da pokaže kako je od Oca. Zato on sam kaže u 11. poglavlju Ivana, radi mnoštva koje je stajalo okolo, rekao je, naime riječi molitve: „Da vjeruju da si me ti poslao.“ Zato Hilarije u 10. knjizi De Trin. kaže: „Nije trebao molbu, molio je za nas, da se Sin ne bi ignorirao.“ Drugo, da nam da primjer. Zato Ambrozije kaže u tumačenju Evanđelja po Luki: „Nemoj otvoriti uši koje ti grade zasjede, da pomisliš kako Sin Božji kao nemoćan moli da postigne ono što ne može ispuniti. Ta on je začetnik moći, učitelj poslušnosti, te nas svojim primjerom poučava zapovijedima kreposti.“ Zato i Augustin kaže u tumačenju Evanđelja po Ivanu: „Gospodin je u obličju sluge mogao, da je to trebalo, moliti u šutnji. Ali htio se Ocu pokazati moliteljem da bismo mi zapamtili da je on naš učitelj.“
Odgovor na 2. prigovor: među ostalim za što je Krist znao da će biti, znao je da se neke stvari imaju dogoditi radi njegove molitve. I takve je stvari neprigodno prosio od Boga.
Odgovor na 3. prigovor: uzdignuće nije ništa drugo nego kretanje prema onomu što je gore. A kretanje se, kako se kaže u III. De anima, govori dvostruko. Na jedan način vlastito, utoliko ukoliko označava izlazak iz mogućnosti u čin, kako je to čin nesavršenoga. I tako uzdignuće pripada onomu što je u mogućnosti gore, a ne u činu. I na taj način, kako Damaščanin kaže u 3. knjizi, „ljudski razum Kristov ne treba uzdignuće u Boga, budući da je uvijek sjedinjen s Bogom i s obzirom na osobni bitak, i s obzirom na blaženo promatranje“. Na drugi način naziva se kretanje čina savršenoga, to jest onoga koji postoji u činu, kao što se razumijevanje i osjećanje nazivaju nekim kretanjima. I na taj način razum Kristov uvijek uzlazi u Boga, jer ga uvijek promatra kao onoga koji postoji iznad njega.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.