Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 21, a. 4

Je li svaka njegova molitva bila uslišana

Prigovor 1. Čini se da Kristova molitva nije uvijek bila uslišana. Ta prosio je da se od njega ukloni čaša muke, kako je očito u 26. poglavlju Mateja, koja ipak nije bila prenesena od njega. Dakle, čini se da nije svaka njegova molitva bila uslišana.

Prigovor 2. Nadalje, on je molio da se grijeh oprosti njegovim raspiniteljima, kako je očito u 23. poglavlju Luke. Ipak, taj grijeh nije bio otpušten svima, jer su Židovi bili kažnjeni za taj grijeh. Dakle, čini se da ni svaka njegova molitva nije bila uslišana.

Prigovor 3. Nadalje, Gospodin je molio za one koji su imali povjerovati po riječi apostola u njega, da svi u njemu budu jedno, i da dođu do toga da budu s njim. Ali ne dolaze svi do toga. Dakle, nije svaka njegova molitva uslišana.

Prigovor 4. Nadalje, u Psalmu se kaže, s lica Kristova: „Vaplit ću danju, i nećeš uslišati.“ Dakle, nije svaka njegova molitva uslišana.

Naprotiv, apostol kaže u 5. poglavlju Poslanice Hebrejima: „S jakim vapajem i suzama prinośom, uslišan je zbog svoje pobožnosti.“

Odgovaram: kao što je rečeno, molitva je na neki način tumač ljudske volje. Tada se dakle molitva nekoga tko moli uslišava kada se njegova volja ispunjava. A volja čovjeka jednostavno jest volja razuma, jer to apsolutno hoćemo što hoćemo prema promišljenom razumu. Ono pak što hoćemo po kretanju osjetnosti, ili također po kretanju proste volje, koja se promatra kao narav, ne hoćemo jednostavno, nego pod određenim uvjetom, naime ako ne postoji ništa drugo što se nalazi promišljanjem razuma. Zato se takva volja više treba nazvati htijenjem nego apsolutnom voljom, jer naime čovjek bi to htio kad ne bi ništa drugo postojalo. Ali prema volji razuma Krist nije htio ništa drugo osim ono za što je znao da Bog hoće. I zato je sva apsolutna Kristova volja, pa i ljudska, bila ispunjena, jer je bila sukladna s Bogom, i posljedično, sva je njegova molitva bila uslišana. Ta i prema tomu se ispunjavaju molitve drugih, utoliko što su njihove volje sukladne s Bogom, prema onomu iz 8. poglavlja Rimljanima: „A onaj koji istražuje srca zna, to jest odobrava, što želi Duh, to jest što čini te sveci željno ištu, jer po Bogu, to jest prema sukladnosti božanske volje, prosi za svete.“

Odgovor na 1. prigovor: tu molbu o prijenosu čaše sveti tumače na različite načine. Hilarije naime u tumačenju Mateja kaže: „A to što moli da prođe od njega, ne moli da njega mimoiđe, nego da ono što prolazi od njega prijeđe na nekoga drugoga. Zato moli za one koji su imali trpjeti nakon njega, da smisao bude: kako se od mene pije čaša muke, tako neka se pije od drugih, bez sumnjičenja u nadu, bez osjećaja boli, bez straha od smrti.“ Ili, prema Jeronimu: „Značajno kaže, čaša ova, to jest narod Židova, koji ne može imati ispriku neznanja ako me ubije, imajući Zakon i proroke koji prorokuju o meni.“ Ili, prema Dioniziju Aleksandrijskom: „Ono što kaže, prenesi ovu čašu od mene, nije ono: neka mi ne dođe, jer ako ne dođe, neće se moći prenijeti. Nego, kao što ono što prolazi nije ni netaknuto ni trajno, tako Spasitelj traži da se potisne napast koja ga lako napada.“ Ambrozije pak i Origen i Krizostom kažu da je prosio kao čovjek koji po naravnoj volji odbija smrt. Tako se dakle, ako se razumije da je prosio da po tomu drugi mučenici postanu nasljedovatelji njegove muke, prema Hilariju; ili ako je prosio da ga strah od pijenja čaše ne uznemiri; ili da ga smrt ne zadrži, u potpunosti je ispunjeno ono što je prosio. Ako li se pak razumije da je prosio da ne pije čašu muke i smrti; ili da je ne pije od Židova, nije se doduše dogodilo ono što je prosio, jer razum, koji je predložio molbu, nije htio da se to ispuni; nego je, radi naše pouke, htio objaviti nam svoju naravnu volju i kretanje osjetnosti, koju je, kao čovjek, imao.

Odgovor na 2. prigovor: Gospodin nije molio za sve raspinitelje, niti pak za sve koji su imali povjerovati u njega, nego samo za one koji su bili predodređeni da po njemu postignu vječni život.

Odgovor na 3. prigovor: odatle je očito i odgovor na treće.

Odgovor na 4. prigovor: kada kaže: „Vaplit ću i nećeš uslišati“, treba razumjeti s obzirom na naklonost osjetnosti, koja je bježala od smrti. Ipak je uslišan s obzirom na naklonost razuma, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.