III, q. 2, a. 3
Je li ostvareno u suppositu ili hipostazi
Prigovor 1. Čini se da sjedinjenje utjelovljene Riječi nije ostvareno u suppositu ili u hipostazi. Kaže naime Augustin u Enchirid.: „božanska supstancija i ljudska, oboje je jedan Sin Božji, ali jedno zbog Riječi, a drugo zbog čovjeka“. Papa Lav također kaže u poslanici Flavijanu: „jedno od ovoga blista čudesima, a drugo podliježe uvredama“. A sve što je jedno i drugo, razlikuje se po suppositu. Dakle, sjedinjenje utjelovljene Riječi nije ostvareno u suppositu.
Prigovor 2. Nadalje, hipostaza nije ništa drugo nego pojedinačna supstancija, kako Boetije kaže u knjizi De duabus naturis. Očito je pak da je u Kristu neka druga pojedinačna supstancija osim hipostaze Riječi, naime tijelo i duša i složenina od njih. Dakle, u Kristu je druga hipostaza osim hipostaze Riječi Božje.
Prigovor 3. Nadalje, hipostaza Riječi ne sadržava se ni u kojem rodu, niti pod vrstom, kako je jasno iz onoga što je rečeno u prvom dijelu. A Krist je, ukoliko je postao čovjekom, sadržan pod ljudskom vrstom, jer Dionizije kaže u I. poglavlju De div. nom.: „unutar naše naravi postao je onaj koji nadsupstancijalno nadilazi svaki red prema svakoj naravi“. No ne sadržava se pod ljudskom vrstom osim ako je neka hipostaza ljudske vrste. Dakle, u Kristu je druga hipostaza osim hipostaze Riječi Božje. I tako isto kao i prije.
Naprotiv, Damaščanin kaže u III. knjizi: „u Gospodinu našemu Isusu Kristu spoznajemo dvije naravi, a jednu hipostazu“.
Odgovaram: treba reći da su neki, ne znajući odnos hipostaze prema osobi, iako su dopuštali u Kristu jednu jedinu osobu, ipak postavili drugu hipostazu Boga, a drugu čovjeka, kao da je sjedinjenje ostvareno u osobi, a ne u hipostazi. To se naime očituje zabludnim na tri načina. Prvo, po tome što osoba povrh hipostaze ne dodaje ništa osim određene naravi, naime razumne, prema onome što Boetije kaže u knjizi De duabus naturis da je „osoba pojedinačna supstancija razumne naravi“. I stoga je isto pripisati vlastitu hipostazu ljudske naravi u Kristu i vlastitu osobu. Što su sveti oci razumjeli, pa su i jedno i drugo osudili na Petom saboru, održanom u Carigradu, govoreći: „ako tko nastoji uvesti u Kristovo otajstvo dvije opstojnosti ili dvije osobe, neka bude proklet, jer presveto Trojstvo nije primilo nikakvo dodavanje osobe ili opstojnosti time što se utjelovio jedan od presvetoga Trojstva, Bog Riječ“. A opstojnost je isto što i opstojeća stvar, što je vlastito hipostazi, kako je jasno po Boetiju u knjizi De duabus naturis. Drugo zato što, ako se dopusti da osoba dodaje nešto povrh hipostaze u čemu bi se moglo ostvariti sjedinjenje, to nije ništa drugo nego svojstvo koje pripada dostojanstvu, prema onome što neki kažu da je osoba „hipostaza odijeljena svojstvom koje pripada dostojanstvu“. Ako je dakle sjedinjenje ostvareno u osobi, a ne u hipostazi, slijedit će da sjedinjenje nije ostvareno osim prema nekom dostojanstvu. I to je, uz odobrenje Efeškoga sabora, osudio Ćiril ovim riječima: „ako tko u jednome Kristu dijeli opstojnosti nakon sjedinjenja, povezujući ih samo svezom koja je prema dostojanstvu ili vlasti ili prema moći, a ne radije stjecanjem prema naravnom sjedinjenju, neka bude proklet“. Treće, jer je samo hipostaza ona kojoj se pripisuju djelovanja i svojstva naravi, te također ono što pripada pojmu naravi u konkretnom, kažemo naime da ovaj čovjek razmišlja, i da se može smijati, i da je razumna životinja. I iz toga se razloga ovaj čovjek naziva suppositum, jer se naime podlaže onome što pripada čovjeku, primajući njihovo izricanje. Ako bi dakle u Kristu bila druga hipostaza osim hipostaze Riječi, slijedilo bi da se o nekom drugom, a ne o Riječi, potvrđuje ono što pripada čovjeku, kao na primjer biti rođen od Djevice, trpjeti, biti raspet i pokopan. I to je također osuđeno, uz odobrenje Efeškoga sabora, ovim riječima: „ako tko dvjema osobama ili opstojnostima raspodjeljuje one riječi koje su u evanđeoskim i apostolskim Pismima, ili koje su o Kristu rekli sveti, ili koje je on sam rekao o sebi; pa neke primjenjuje kao čovjeku koji se shvaća posebno mimo Riječi Božje, a druge pak, kao prikladne Bogu, samo Riječi koja je od Boga Oca, neka bude proklet“. Tako je dakle očito da je odavno osuđeno krivovjerje govoriti da su u Kristu dvije hipostaze ili dva supposita, ili da sjedinjenje nije ostvareno u hipostazi ili suppositu. Stoga se na istome saboru čita: „ako tko ne ispovijeda da je Riječ od Boga Oca sjedinjena s tijelom po opstojnosti, te da je jedan Krist sa svojim tijelom, isti naime Bog i čovjek, neka bude proklet“.
Odgovor na 1. prigovor: kao što akcidentalna razlika čini drugojačijim, tako bitna razlika čini drugim. Očito je pak da drugojačijost, koja proizlazi iz akcidentalne razlike, može u stvorenim stvarima pripadati istoj hipostazi ili suppositu, zbog toga što isto po broju može biti podložno različitim akcidentima, no u stvorenim se stvarima ne događa da isto po broju može opstojati u različitim bitima ili naravima. Stoga, kao što ono što se u stvorenjima naziva jedno i drugojačije ne označava različitost supposita, nego samo različitost akcidentalnih oblika; tako i to što se Krist naziva jedno i drugo ne uvozi različitost supposita ili hipostaze, nego različitost naravi. Stoga Grgur Nazijanski kaže u poslanici Kelidoniju: „jedno je i drugo ono od čega je Spasitelj, ali ne jedan i drugi. Kažem pak jedno i drugo suprotno nego što je u Trojstvu. Ondje naime kažemo jedan i drugi, kako ne bismo pomiješali opstojnosti, a ne jedno i drugo“.
Odgovor na 2. prigovor: hipostaza označava pojedinačnu supstanciju ne na bilo koji način, nego ukoliko je u svojem dovršenju. A ukoliko ulazi u sjedinjenje nečega dovršenijega, ne naziva se hipostaza, kao ruka ili noga. I slično tome, ljudska narav u Kristu, iako je pojedinačna supstancija, ipak, budući da ulazi u sjedinjenje nečega dovršenoga, naime cijeloga Krista ukoliko je Bog i čovjek, ne može se nazvati hipostaza ili suppositum, nego se ono dovršeno u čemu se stječe naziva hipostaza ili suppositum.
Odgovor na 3. prigovor: također i u stvorenim stvarima neka pojedinačna stvar ne stavlja se u rod ili vrstu na temelju onoga što pripada njezinoj individuaciji, nego na temelju naravi, koja se određuje prema obliku, budući da je individuacija u složenim stvarima više prema tvari. Tako dakle treba reći da je Krist u ljudskoj vrsti na temelju pretpostavljene naravi, a ne na temelju same hipostaze.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.