III, q. 19, a. 3
Je li Krist po ljudskoj djelatnosti nešto zaslužio sebi
Prigovor 1. Čini se da ljudsko djelovanje Krista nije moglo biti njemu zaslužno. Krist naime prije smrti bijaše prekomoritelj, kao što je i sada. Ali prekomoritelja nije zasluživati, ljubav naime prekomoritelja pripada plaći blaženstva, budući da se prema njoj motri uživanje; odakle se ne čini da je počelo zasluživanja, budući da nije isto zasluga i plaća. Dakle Krist prije muke nije zasluživao, kao što ni sada ne zaslužuje.
Prigovor 2. Nadalje, nitko ne zaslužuje ono što mu je dužno. Ali iz toga što je Krist Sin Božji po naravi, dužna mu je baština vječna, koju drugi ljudi zaslužuju po dobrim djelima. Nije dakle Krist mogao išta sebi zaslužiti, koji je od početka bio Sin Božji.
Prigovor 3. Nadalje, tko god ima ono što je glavno, ne zaslužuje vlastito ono što iz toga posjedovanog slijedi. Ali Krist je imao slavu duše, iz koje prema općem poretku slijedi slava tijela, kako Augustin kaže u poslanici Dioskoru, u Kristu je ipak po raspodjeli učinjeno da se slava duše nije izlijevala na tijelo. Nije dakle Krist zaslužio slavu tijela.
Prigovor 4. Nadalje, očitovanje Kristove izvrsnosti nije dobro samoga Krista, nego onih koji ga poznaju, odakle se i kao plaća obećava Kristovim ljubiteljima da im se očituje, prema onom Ivan 14: „Ako tko ljubi mene, ljubit će ga Otac moj, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“. Dakle Krist nije zaslužio očitovanje svoje visine.
Naprotiv, apostol kaže u Poslanici Filipljanima: „Postao je poslušan do smrti, radi čega ga je i Bog uzvisio“. Zaslužio je dakle poslušajući svoje uzvišenje, i tako je nešto sebi zaslužio.
Odgovaram: imati neko dobro po sebi jest plemenitije nego li imati ga po drugome, uvijek je naime uzrok koji je po sebi jači od onoga koji je po drugome, kako se kaže u 8. knjizi Physica. To pak netko kaže da ima po sebi samome, čiji je naime tomu nekako uzrok. Prvi pak uzrok svih naših dobara po mjerodavnosti jest Bog, i na ovaj način nikakvo stvorenje nema ničega dobra po sebi samome, prema onome 1 Kor 4: „Što imaš što nisi primio?“ Ipak netko sekundarno može biti uzrok sebi da ima neko dobro, utoliko naime što u tome samome Bogu surađuje. I tako onaj tko ima nešto po vlastitoj zasluzi, ima to na neki način po sebi samome. Odakle se plemenitije posjeduje ono što se posjeduje po zasluzi nego li ono što se posjeduje bez zasluge. Budući da se pak svako savršenstvo i plemenitost mora pripisati Kristu, slijedi da je on po zasluzi imao ono što drugi imaju po zasluzi, osim ako je takvo što čiji manjak više šteti dostojanstvu Krista i savršenstvu nego li po zasluzi raste. Zato ni milost, ni znanje, ni blaženstvo duše, ni božanstvo nije zaslužio, jer, budući da zasluga nije ničega osim onoga što se još ne posjeduje, nužno je da je Krist nekada ovime bio lišen; kojih lišenost više umanjuje Kristovu dostojanstvo nego li uvećava zaslugu. Ali slava tijela, ili ako je štogod drugo ovakvo, manje je od dostojanstva zasluživanja, koje pripada kreposti ljubavi. I zato treba reći da je Krist slavu tijela, i ono što pripada njegovoj vanjskoj izvrsnosti, kao što je uznesenje, štovanje, i drugo ovakvo, imao po zasluzi. I tako je očito da je mogao nešto sebi zaslužiti.
Odgovor na 1. prigovor: uživanje, koje je čin ljubavi, pripada slavi duše, koju Krist nije zaslužio. I zato, ako je po ljubavi nešto zaslužio, ne slijedi da je isto zasluga i plaća. Niti je ipak po ljubavi zaslužio utoliko što bijaše ljubav prekomoritelja, nego utoliko što bijaše putnika, jer on bijaše u isto vrijeme putnik i prekomoritelj, kako je gore stečeno. I zato, budući da sada nije putnik, nije u stanju zasluživanja.
Odgovor na 2. prigovor: Kristu, prema tome što je Bog i Božji Sin po naravi, dužna je božanska slava i gospodstvo nad svima kao prvom i vrhovnom gospodinu. Ipak mu je dužna slava kao blaženom čovjeku, koju je s obzirom na nešto morao imati bez zasluge, a s obzirom na nešto sa zaslugu, kao što je očito iz gornjih izreka.
Odgovor na 3. prigovor: prelijevanje slave iz duše na tijelo jest iz božanske odredbe prema prikladnosti ljudskih zasluga, utoliko naime da, kao što čovjek zaslužuje po činu duše koji vrši u tijelu, tako isto bude nagrađen slavom duše koja se prelijeva na tijelo. I zbog toga ne samo slava duše, nego i slava tijela potpada pod zaslugu, prema onome Rim 8: „Oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu koji prebiva u vama“. I tako je to moglo potpasti pod Kristovu zaslugu.
Odgovor na 4. prigovor: očitovanje Kristove izvrsnosti pripada njegovu dobru prema bitku koji ima u spoznaji drugih, premda glavnije pripada dobru onih koji ga poznaju prema bitku koji imaju u samima sebi. Ali to se samo odnosi na Kristu, utoliko što su njegova udovi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.