Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 19, a. 2

Jesu li u Kristu više djelatnosti sukladno ljudskoj naravi

Prigovor 1. Čini se da su u Kristu više ljudske operacije. Krist naime, kao čovjek, sudjeluje s biljkama u hranidbenoj naravi, sa životinjama pak u osjetnoj naravi, s anđelima pak u razumskoj naravi, kao i ostali ljudi. Ali druga je operacija biljke utoliko što je biljka, a druga životinje utoliko što je životinja. Dakle, Krist, kao čovjek, ima više operacija.

Prigovor 2. Nadalje, moći i habitusi se razlikuju prema činu. Ali u Kristovoj duši bijahu različite moći i različiti habitusi. Dakle, različite operacije.

Prigovor 3. Nadalje, oruđa moraju biti razmjerna operacijama. Ljudsko tijelo pak ima različite udove koji se razlikuju prema obličju. Dakle, prilagođeni su različitim operacijama. Jesu dakle u Kristu različite operacije prema ljudskoj naravi.

Naprotiv, Damaščanin u 3. knjizi kaže: „Operacija slijedi narav“. Ali u Kristu je samo jedna ljudska narav. Dakle, u Kristu bijaše samo jedna ljudska operacija.

Odgovaram: budući da je čovjek ono što jest po razumu, ona se operacija naziva jednostavno ljudskom koja ishodi od razuma po volji, koja je težnja razuma. Ako li je pak kakva operacija u čovjeku koja ne ishodi od razuma i volje, ona nije jednostavno ljudska operacija, nego pripada čovjeku prema nekom dijelu ljudske naravi, ponekad naime prema samoj naravi tjelesnog elementa, poput biti nošen prema dolje; ponekad pak prema moći biljne duše, poput hraniti se i rasti; ponekad pak prema osjetnom dijelu, poput vidjeti i čuti, zamišljati i pamtiti, žudjeti i srditi se. Među kojima je operacijama razlika. Naime operacije osjetne duše jesu nekako poslušne razumu, i zato su nekako razumske i ljudske, utoliko naime što su poslušne razumu, kako je očito po Filozofu u 1. knjizi Ethica Nicomachea. Operacije pak koje slijede biljnu dušu, ili također narav elementarnoga tijela, nisu podložene razumu, odakle nipošto nisu razumske, niti jednostavno ljudske, nego samo prema dijelu ljudske naravi. Rečeno je pak gore da kada niži djelatnik djeluje po vlastitom obličju, tada je druga operacija nižega djelatnika i višega, kada pak niži djelatnik ne djeluje osim prema tome što je pokrenut od višega djelatnika, tada je ista operacija višega djelatnika i nižega. Tako dakle u bilo kojem običnom čovjeku druga je elementarna operacija i biljne duše od operacije volje, koja je vlastito ljudska. Slično je i operacija osjetne duše s obzirom na ono što se ne pokreće od razuma, ali s obzirom na ono što se pokreće od razumske, ista je operacija osjetnoga i razumskoga dijela. Same pak razumske duše jest jedna operacija, ako motrimo samo počelo operacije, koje je razum ili volja, razdvaja se pak prema odnosu prema različitim objektima; koju su doista raznolikost neki nazvali raznolikošću učinjenih, više nego li operacija, prosuđujući o jedinstvu operacije samo sa strane djelatnoga počela; tako se naime sada pita o jedinstvu ili mnoštvu operacija u Kristu. Tako dakle u bilo kojem običnom čovjeku jest samo jedna operacija koja se naziva vlastito ljudskom, mimo koje ipak jesu u običnom čovjeku neke druge operacije, koje nisu vlastito ljudske, kao što je rečeno. Ali u čovjeku Isusu Kristu nije bilo nikakva gibanja osjetnoga dijela koje ne bi bilo uređeno od razuma. Same pak naravne i tjelesne operacije nekako su pripadale njegovoj volji, utoliko što je njegove volje bilo „da njegovo tijelo čini i trpi ono što mu je vlastito“, kako je rečeno gore. I zato je mnogo više jedna operacija u Kristu nego u bilo kojem drugom čovjeku.

Odgovor na 1. prigovor: operacija osjetnoga i hranidbenoga dijela nije vlastito ljudska, kao što je rečeno. Pa ipak u Kristu ovakve operacije bijahu više ljudske nego u drugima.

Odgovor na 2. prigovor: moći i habitusi se raznolikost uspostavljaju po usporedbi prema objektima, i zato raznolikost operacija na ovaj način odgovara različitim moćima i habitusima kao što također odgovara različitim objektima. Takvu pak raznolikost operacija ne namjeravamo isključiti iz Kristove čovječnosti, kao ni onu koja je prema drugom vremenu, nego samo onu koja je prema prvom djelatnom počelu, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.