Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 19, a. 1

Je li u Kristu jedna djelatnost božanstva i čovještva, ili više njih

Prigovor 1. Čini se da je u Kristu samo jedna operacija božanstva i čovještva. Dionizije naime u 2. poglavlju djela De divinis nominibus kaže: „Razdijeljena je pak najblagonaklonija Božja operacija prema nama po tome što je, po nama, od nas, cjelovito i istinski utjelovljena Riječ koja je iznad supstancije, i raditi i trpjeti štogod priliči njegovoj ljudskoj i božanskoj operaciji“, gdje jednom operacijom naziva ljudsku i božansku, koja se na grčkom zove teandrička, to jest božansko-ljudska. Čini se dakle da je u Kristu jedna složena operacija.

Prigovor 2. Nadalje, glavnoga djelatnika i oruđa jest jedna jedina operacija. Ali ljudska narav u Kristu bila je oruđe božanske, kao što je rečeno gore. Dakle, ista je operacija božanske i ljudske naravi u Kristu.

Prigovor 3. Nadalje, budući da su u Kristu dvije naravi u jednoj hipostazi ili osobi, nužno je da ono što pripada hipostazi ili osobi bude jedno te isto. Ali operacija pripada hipostazi ili osobi, ništa se naime ne zagovara nego subzistirajući suppositum; stoga i, prema Filozofu, čini su pojedinačnih. Dakle, u Kristu je jedna te ista operacija božanstva i čovještva.

Prigovor 4. Nadalje, kao što je bitak subzistirajuće hipostaze, tako je isto i djelovanje. Ali zbog jedinstva hipostaze u Kristu je jedan bitak, kao što je rečeno gore. Dakle, i zbog istoga jedinstva u Kristu je jedna operacija.

Prigovor 5. Nadalje, gdje je jedno učinjeno, ondje je jedna operacija. Ali isto učinjeno bijaše božanstva i čovještva, poput ozdravljenja gubavca ili uskrišenja mrtvaca. Čini se dakle da je u Kristu samo jedna operacija božanstva i čovještva.

Naprotiv, Ambrozije u 2. knjizi De fide ad Gratianum imperatorem kaže: „Kako li je ista operacija različite moći? Zar može manji onako isto raditi kao veći? Ili može biti jedna operacija ondje gdje je različita supstancija?“

Odgovaram: kao što je rečeno gore, heretici koji su u Kristu postavili jednu volju, postavili su u njemu također jednu operaciju. I da bi se njihovo zabludno mišljenje bolje razumjelo, treba razmotriti da su, štogod je višestrukih uređenih djelatnika, niži pokretani od višega, kao u čovjeku tijelo od duše, a niže moći od razuma. Tako dakle djelovanja i gibanja nižega počela jesu više neka učinjena nego li operacije, ono pak što pripada višem počelu, jest prvorazredno operacija. Primjerice, ako u čovjeku kažemo da je hodanje, koje je nogu, i pipanje, koje je ruku, neko čovjekovo učinjeno, od kojih jedno djelo duša po nogama, drugo po rukama, i budući da je ista duša koja djeluje po obojemu, s strane samoga djelatnika, koje je prvo pokrećuće počelo, jest jedna i nedjeljiva operacija; s strane pak samih učinjenih nalazi se razlika. Kao što se pak u čovjeku tijelo pokreće od duše, a osjetna težnja od razumske, tako se u Gospodinu Isusu Kristu ljudska narav pokretala i upravljala od božanske. I zato su govorili da je operacija ista i nedjeljiva s strane samoga božanstva koje djeluje, a ipak su različita učinjena, utoliko naime što je Kristovo božanstvo drugo činilo po sebi samome, kao ono da „sve nosi riječju snage svoje“; a drugo po ljudskoj naravi, kao ono da je tjelesno hodao. Zato se na šestom saboru navode riječi heretika Severa koji ovako govori: „Ono što je jedan Krist činio i radio, uvelike se razlikuje. Nešto je naime Bogu dolikujuće, nešto ljudsko. Poput toga, tjelesno ići preko zemlje zasigurno je ljudsko, a s izmučenim cjevanicama, i nimalo nemajući snage hoditi po zemlji, darovati zdrav hod Bogu je dolikujuće. Ali jedno, to jest utjelovljena Riječ, učinila je ovo i ono, i nikako ovo nije ove, ovo pak one naravi. Niti ćemo, zato što su učinci različiti, s pravom odrediti da su dvije djelotvorne naravi te obličja“. No u tome su se varali. Jer djelovanje onoga što je pokrenuto od drugoga, jest dvostruko, jedno naime koje ima prema vlastitom obličju; drugo pak koje ima prema tome što je pokrenuto od drugoga. Poput toga što je sjekirino djelovanje prema vlastitom obličju usijecanje, prema tome pak što je pokrenuto od umjetnika, njegovo je djelovanje učiniti klupu. Operacija dakle koja je nečega prema njegovu obličju, jest njegova vlastita; niti pripada onome koji pokreće, osim utoliko što se služi takvom stvari za svoju operaciju, kao što je zagrijavanje vlastita operacija vatre; a ne graditelja, osim utoliko što se vatra koristi za zagrijavanje željeza. Ali ona operacija koja je stvari samo utoliko što je pokrenuta od drugoga, nije druga mimo operacije onoga koji je pokreće, kao što učiniti klupu nije odvojeno sjekirino operacija od operacije umjetnika. I zato, štogod onaj koji pokreće i pokrenuto imaju različita obličja ili djelotvorne moći, ondje je nužno da bude druga vlastita operacija onoga koji pokreće, a druga vlastita operacija pokrenutog, premda pokrenuto sudjeluje u operaciji onoga koji pokreće, a onaj koji pokreće služi se operacijom pokrenutog, i tako oboje djeluje u zajedništvu drugoga. Tako dakle u Kristu ljudska narav ima vlastiti oblik i moć po kojima djeluje, a slično i božanska. Zato i ljudska narav ima vlastitu operaciju razlučenu od božanske operacije, i obratno. Pa ipak božanska narav se služi operacijom ljudske naravi kao operacijom svoga oruđa, i slično ljudska narav sudjeluje u operaciji božanske naravi, kao oruđe koje sudjeluje u operaciji glavnoga djelatnika. I to je ono što papa Leon kaže u poslanici Flavijanu: djeluje jedan i drugi oblik, to jest kako božanska tako i ljudska narav u Kristu, „uz zajedništvo drugoga, ono što je vlastito, Riječi naime koja čini ono što je Riječi, i tijelu koje izvršava ono što je tijela“. Ako li bi pak bila samo jedna operacija božanstva i čovještva u Kristu, trebalo bi reći ili da ljudska narav ne bi imala vlastiti oblik i moć (o božanskoj se naime to nemoguće može reći), iz čega bi slijedilo da je u Kristu samo božanska operacija, ili bi trebalo reći da bi iz božanske i ljudske moći bila u Kristu stopljena jedna moć. Od kojih je oboje nemoguće, jer se prvim od ovih postavlja da je ljudska narav u Kristu nesavršena; drugim se pak postavlja zbrka naravi. I zato je razumno na šestom saboru ovo mišljenje osuđeno, u čijoj se odredbi kaže: „Dvije naravne operacije nedjeljivo, nepreinačivo, nepomiješano, nerazdvojivo, u istom Gospodinu Isusu Kristu, pravom Bogu našemu, slavimo“, to jest božansku operaciju i ljudsku.

Odgovor na 1. prigovor: Dionizije u Kristu postavlja teandričku operaciju, to jest božansko-ljudsku, ne po ikakvoj zbrci operacija ili moći obiju naravi, nego po tome što njegova božanska operacija se služi njegovom ljudskom operacijom, i ljudska operacija sudjeluje u moći božanske operacije. Zato, kao što sam kaže u nekoj poslanici: „Iznad čovjeka je djelovao ono što je čovjeka, što pokazuje djevica koja natprirodno začinje, i voda koja podnosi težinu zemaljskih stopala“. Očito je naime da je začeti ljudske naravi, slično i hoditi, ali jedno i drugo bijaše u Kristu natprirodno. I slično je božansko djelovalo na ljudski način, kao kada je ozdravio gubavca doticanjem. Zato u istoj poslanici nadodaje: „Nego, kad je Bog postao čovjekom, nekom novom operacijom Boga i čovjeka“. Da pak razumije kako su dvije operacije u Kristu, jedna božanske naravi, a druga ljudske, očito je iz onoga što kaže u 2. poglavlju djela De divinis nominibus, gdje kaže da onome što pripada njegovoj ljudskoj operaciji „Otac i Duh Sveti ni na koji način ne sudjeluju, osim ako netko rekne prema blagonaklonoj i milosrdnoj volji“, utoliko naime što su Otac i Duh Sveti iz svoga milosrđa htjeli da Krist čini i trpi ljudsko. Nadodaje pak: „I svaku uzvišeniju i neizrecivu Božju operaciju koju je izvršio po nama postavši nepromjenjivim po tome što je Bog i Božja Riječ“. Tako dakle biva očito da je druga njegova ljudska operacija, u kojoj Otac i Duh Sveti ne sudjeluju osim prema prihvaćanju svoga milosrđa, a druga je njegova operacija utoliko što je Božja Riječ, u kojoj sudjeluju Otac i Duh Sveti.

Odgovor na 2. prigovor: oruđem se naziva nešto od toga što je pokrenuto od glavnoga djelatnika, koje ipak, mimo toga, može imati vlastitu operaciju prema svome obličju, kao što je rečeno o vatri. Tako dakle djelovanje oruđa utoliko što je oruđe, nije drugo od djelovanja glavnoga djelatnika, ono ipak može imati drugu operaciju budući da je neka stvar. Tako dakle operacija koja je ljudske naravi u Kristu, utoliko što je oruđe božanstva, nije druga od operacije božanstva, nije naime drugo spasenje kojim spasava Kristovo čovještvo, i njegovo božanstvo. Ipak ljudska narav u Kristu, utoliko što je neka narav, ima neku vlastitu operaciju mimo božanske, kao što je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: djelovati jest subzistirajuće hipostaze, ali prema obličju i naravi, od kojih operacija prima vrstu. I zato je od različitosti obličja ili naravi različita vrsta operacija, ali od jedinstva hipostaze jest jedinstvo po broju s obzirom na operaciju vrste. Kao što vatra ima dvije operacije koje se razlikuju po vrsti, to jest svijetliti i grijati, prema razlici svjetlosti i topline, a ipak je jedno po broju svjetljenje vatre koja jednom svijetli. I slično je u Kristu nužno da budu dvije operacije koje se razlikuju po vrsti, prema njegovim dvjema naravima, pa ipak je svaka od operacija jedna po broju u Kristu, jednom učinjena, poput jednog hodanja i jednog ozdravljenja.

Odgovor na 4. prigovor: bitak i djelovanje jest osobe po naravi, ipak drukčije i drukčije. Naime bitak pripada samoj konstituciji osobe, i tako se s obzirom na to drži u načinu svršetka. I zato jedinstvo osobe zahtijeva jedinstvo samoga cjelovitoga i osobnoga bitka. Ali operacija jest neki učinak osobe prema nekom obličju ili naravi. Odakle mnoštvo operacija ne šteti osobnom jedinstvu.

Odgovor na 5. prigovor: drugo je vlastito učinjeno božanske operacije, i ljudske operacije u Kristu, kao što je učinjeno vlastito božanske operacije ozdravljenje gubavca, učinjeno pak vlastito ljudske naravi jest njezin dodir. Ipak se obje operacije podudaraju u jednom učinjenom utoliko što jedna narav djeluje uz zajedništvo druge, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.