Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 18, a. 6

Je li u Kristu bilo kakve suprotnosti volja

Prigovor 1. Čini se da je u Kristu bila protivnost volja. Protivnost se namreć volja motri sukladno protivnosti predmeta, kao što se i protivnost pokreta motri sukladno protivnosti svršetaka, kako je očito po Filozofu u V. Physic.. Ali Krist je sukladno različitim voljama htio protivne stvari, jer je po božanskoj volji htio smrt, koju je izbjegavao po ljudskoj volji. Odakle Atanazije kaže u knjizi Protiv Apolinarisa: „Kada Krist reče: Oče, ako je moguće, neka mine od mene ova čaša, i ipak ne moja, nego tvoja volja neka bude, i opet: Duh je voljan, a tijelo slabo, ovdje je pokazao dvije volje: ljudsku, koja se zbog slabosti tijela klonila muke; i svoju božansku, voljnu za muku.“ Dakle, u Kristu je bila protivnost volja.

Prigovor 2. Nadalje, u Gal 5 se kaže da „tijelo žudi protiv duha, i duh protiv tijela“. Postoji dakle protivnost volja kada duh žudi za jednim, a tijelo za drugim. Ali to je bilo u Kristu, jer je po volji ljubavi, koju je Duh Sveti činio u njegovu umu, htio muku, sukladno onom retku iz Iz 53: „Mučen je jer je htio“; a po tijelu se klonio muke. Dakle, u njemu je bila protivnost volja.

Prigovor 3. Nadalje, u Lk 22 se kaže da, „našavši se u smrtnoj muci, usrdnije je molio“. Ali čini se da smrtna muka označava nekakvu borbu duha koji teži u suprotne stvari. Dakle, čini se da je u Kristu bila protivnost volje.

Naprotiv, u određenju šeste sinode kaže se: „Navješćujemo dvije naravne volje, ne protivne, kako bezbožni heretici tvrde; nego da njegova ljudska volja slijedi, i ne protivi se niti se opire, nego je štoviše podložna njegovoj božanskoj i svemogućoj volji.“

Odgovaram: protivnosti ne može biti osim ako se protivljenje motri u istome i s obzirom na isto. Ako se pak s obzirom na različito, i u različitima postoji različitost, to nije dovoljno za pojmovnost protivnosti, kao ni za pojmovnost proturječja, primjera radi da je čovjek lijep ili zdrav s obzirom na ruku, a ne s obzirom na nogu. Za to dakle da u nekomu bude protivnost volja, iziskuje se, prvo doista, da se s obzirom na isto motri različitost volja. Ako je namreć čija volja o nečemu što treba učiniti sukladno nekome općem razlogu, a tuđa volja o istome da se ne učini sukladno nekome pojedinačnom razlogu, nije posve protivnost volja. Primjera radi, ako kralj hoće vješanje razbojnika za dobro države, a neki mu rođak hoće da se ne vješa poradi privatne ljubavi, neće biti protivnosti volje, osim možda ako se volja privatnoga dobra u toliko proteže da hoće spriječiti dobro države kako bi se sačuvalo privatno dobro; tada bi se namreć s obzirom na isto motrilo protivljenje volja. Drugo se pak iziskuje za protivnost volje da je oko iste volje. Ako namreć čovjek hoće jedno po osjetnom prohtjevu, a drugo po umnom prohtjevu, ovdje nema nikakve protivnosti, osim možda ako osjetni prohtjev u toliko prevlada da ili mijenja ili barem usporava razumski prohtjev; tako će namreć već do same volje razuma doprijeti nešto od protivnog pokreta osjetnog prohtjeva. Tako dakle valja reći da, premda naravna volja i volja osjetnosti u Kristu htjedoše nešto drugo nego božanska volja i volja njegova razuma, ipak ondje nije bilo nikakve protivnosti volja. Prvo doista, zato što ni njegova naravna volja, ni volja osjetnosti, nisu odbacivale onaj razlog sukladno kojemu su božanska volja i volja ljudskog razuma u Kristu htjele muku. Htjela je namreć apsolutna volja u Kristu spasenje ljudskog roda, ali njezino nije bilo htjeti ovo u poretku prema drugome. A pokret osjetnosti nije se mogao na ovo protegnuti. Drugo, zato što ni božanska volja, ni volja razuma u Kristu, nisu bile spriječene ili usporavane po naravnoj volji, ili po prohtjevu osjetnosti. Slično pak ni obratno božanska volja, ili volja razuma u Kristu, nisu izbjegavale ili usporavale pokret ljudske naravne volje, i pokret osjetnosti u Kristu. Sviđalo se namreć Kristu po božanskoj volji, i po volji razuma, da se naravna volja u njemu i volja osjetnosti pokreću sukladno poretku svoje naravi. Odakle je očito da u Kristu nije bilo nikakva protivljenja ili protivnosti volja.

Odgovor na 1. prigovor: to samo što je neka ljudska volja u Kristu htjela nešto drugo nego njegova božanska volja, proizlazilo je iz same božanske volje, čijem su se blagonaklonost pokretima vlastite naravi pokretale u Kristu, kako Damaščanin kaže.

Odgovor na 2. prigovor: u nama je požudom tijela spriječena ili usporavana požuda duha, čega u Kristu nije bilo. I zato u Kristu nije bilo protivnosti tijela prema duhu, kao u nama.

Odgovor na 3. prigovor: smrtne muke nije bilo u Kristu s obzirom na dio razumske duše, ukoliko ona označava borbu volja koja proizlazi iz različitosti razloga, primjera radi kada netko sukladno tome što razum promatra jedno, hoće to, a sukladno tome što promatra drugo, hoće suprotno. To se namreć događa poradi slabosti razuma, koji ne može prosuditi što je jednostavno bolje. Čega u Kristu nije bilo, jer je svojim razumom prosuđivao da je jednostavno bolje da se po njegovoj muci ispuni božanska volja oko spasenja ljudskoga roda. Bila je ipak u Kristu smrtna muka s obzirom na osjetni dio, ukoliko označava strah od nadolazeće nesreće, kako Damaščanin kaže u III knjizi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.