Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 16, a. 12

Je li ovo istinito: Krist, utoliko što je čovjek, jest hipostaza ili osoba

Prigovor 1. Čini se da je Krist, utoliko što je čovjek, hipostaza ili osoba. Ono naime što pripada bilo kojem čovjeku pripada Kristu utoliko što je čovjek, ta sličan je drugim ljudima, po onome iz Fil 2: „obličjem čovjeku nalik postade“. Ali svaki je čovjek osoba. Dakle, Krist, utoliko što je čovjek, jest osoba.

Prigovor 2. Nadalje, Krist, utoliko što je čovjek, jest supstancija racionalne naravi. A nije univerzalna supstancija. Dakle, pojedinačna supstancija. Ali osoba nije ništa drugo nego „pojedinačna supstancija racionalne naravi“, kako kaže Boetije u knjizi O dvjema naravima. Dakle, Krist, utoliko što je čovjek, jest osoba.

Prigovor 3. Nadalje, Krist, utoliko što je čovjek, jest stvar ljudske naravi, i njezin supstrat i hipostaza. Ali svaka hipostaza i supstrat i stvar ljudske naravi jest osoba. Dakle, Krist, utoliko što je čovjek, jest osoba.

Naprotiv, Krist, utoliko što je čovjek, nije vječna osoba. Ako je dakle, utoliko što je čovjek, osoba, slijedit će da su u Kristu dvije osobe, jedna vremenska a druga vječna. A to je pogrešno, kako je gore rečeno.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, ovaj termin čovjek, postavljen u reduplikaciji, može se uzeti ili radi supstrata, ili radi naravi. Kada se dakle kaže: Krist, utoliko što je čovjek, jest osoba, ako se uzme radi supstrata, očit je da je Krist, utoliko što je čovjek, osoba, jer supstrat ljudske naravi nije ništa drugo nego osoba Sina Božjega. Ako se pak uzme radi naravi, tako se može razumjeti dvostruko. Na jedan način, tako da se razumije kako ljudskoj naravi pripada biti u nekoj osobi. I na ovaj je način istinito: sve doista što subsistira u ljudskoj naravi jest osoba. Na drugi način može se razumjeti tako da se ljudskoj naravi u Kristu duguje vlastita personalnost, uzrokovana iz načela ljudske naravi. I tako Krist, utoliko što je čovjek, nije osoba, jer ljudska narav ne postoji po sebi odvojeno od božanske naravi, što zahtijeva pojam osobe.

Odgovor na 1. prigovor: svakom čovjeku pripada biti osobom utoliko što je sve što subsistira u ljudskoj naravi osoba. Ali ovo je svojstveno čovjeku Kristu, što osoba koja subsistira u njegovoj ljudskoj naravi nije uzrokovana iz načela ljudske naravi, nego je vječna. I zato je na jedan način osoba utoliko što je čovjek, a na drugi način nije, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: pojedinačna supstancija koja se postavlja u definiciji osobe označuje potpunu supstanciju koja po sebi subsistira odvojeno od drugih. Inače bi se ruka čovjeka mogla nazvati osobom budući da je neka pojedinačna supstancija; ali budući da je pojedinačna supstancija kao ono što postoji u drugome, ne može se nazvati osobom. I iz istoga razloga ni ljudska narav u Kristu, koja se ipak može nazvati nekim individuumom ili nečim pojedinačnim.

Odgovor na 3. prigovor: kao što osoba označuje nešto potpuno i po sebi subsistirajuće u racionalnoj naravi, tako hipostaza, supstrat i stvar naravi u rodu supstancije označuju nešto po sebi subsistirajuće. Zato, kao što ljudska narav nije po sebi odvojena od osobe Sina, tako isto nije po sebi hipostaza ili supstrat ili stvar naravi. I zato u smislu u kojemu se niječe ovo: Krist, utoliko što je čovjek, jest osoba, valja također zanijekati sve ostale.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.