III, q. 15, a. 9
Je li u njemu bilo gnjeva
Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo srdžbe. Govori se naime u Jak 1: „Srdžba naime čovječja ne tvori pravednost Božju“. Ali što god je bilo u Kristu pripadalo je Božjoj pravednosti, jer je on „nama postao pravednost od Boga“, kako se kaže u 1 Kor 1. Dakle, čini se da u Kristu nije bilo srdžbe.
Prigovor 2. Nadalje, srdžba se protivi blagosti, kao što je očito u IV. Ethic. Ali Krist je bio najvema blag. Dakle, u Kristu nije bilo srdžbe.
Prigovor 3. Nadalje, Grgur u 5. knjizi Moral. kaže da „srdžba po mani zasljepljuje oko uma; a srdžba po revnosti sama ga uznemiruje“. Ali u Kristu oko uma nije bilo ni zaslijepljeno ni uznemireno. Dakle, u Kristu nije bilo srdžbe po mani niti srdžbe po revnosti.
Naprotiv, u Iv 2 se kaže da se na njemu ispunilo ono što se čita u Psalmu: „Revnost za dom tvoj proždrije me“.
Odgovaram: kao što je rečeno u drugom dijelu, srdžba je učinak žalosti. Iz žalosti naime nanesene nekome slijedi u njemu, oko osjetnoga dijela, težnja da odbije nanesenu nepravdu ili sebi ili drugima. I tako je srdžba strast sastavljena od žalosti i težnje za osvetom. Rečeno je pak da u Kristu žalost mogla biti. A težnja za osvetom ponekad je s grijehom, kada naime netko traži osvetu sebi bez reda razuma. I tako srdžba u Kristu nije mogla biti, jer se to naziva srdžba po mani. Ponekad je pak takva težnja bez grijeha, dapače hvalevrijedna, primjera radi kada netko teži osveti prema redu pravednosti. I to se naziva srdžba po revnosti, jer Augustin kaže nad Ivanom da je „revnosti za Dom Božji proždrijet onaj koji sve opačine koje vidi želi ispraviti; i, ako ne može ispraviti, podnosi i uzdiše“. I takva je srdžba bila u Kristu.
Odgovor na 1. prigovor: kao što Grgur u 5. knjizi Moral. kaže, srdžba se dvostruko drži u čovjeku. Ponekad naime pretiče razum i vuče ga sa sobom na djelovanje. I tada se vlastito kaže da srdžba tvori, jer se djelovanje pripisuje glavnome djelatniku. I prema tome se shvaća da „srdžba čovječja ne tvori pravednost Božju“. Ponekad pak srdžba slijedi razum i kao je instrument njegov. I tada se djelovanje, koje je pravednosti, ne pripisuje srdžbi, nego razumu.
Odgovor na 2. prigovor: srdžba koja prelazi red razuma protivi se blagosti, ali ne i srdžba koja je umjerena, svedena na sredinu po razumu. Jer blagost drži sredinu u srdžbi.
Odgovor na 3. prigovor: u nama, prema naravnom redu, moći duše uzajamno se sprečavaju, tako naime da, kada je djelovanje jedne moći intenzivno, djelovanje druge slabi. I iz toga proizlazi da pokret srdžbe, makar bio umjeren po razumu, nekako sprečava oko duše koja motri. Ali u Kristu se, po umjerenju božanske kreposti, „svakoj moći dopuštalo djelovati ono što joj bijaše svojstveno“, tako da jedna moć nije bila sprečavana od druge. I zato, kao što uživanje uma koji motri nije sprečavalo žalost ili bol nižega dijela, tako ni obratno strasti nižega dijela nimalo nisu sprečavale čin razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.