Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 15, a. 6

Je li u njemu bilo žalosti

Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo žalosti. Govori se naime o Kristu u Iz 42: „Neće biti žalostan ni buran“.

Prigovor 2. Nadalje, u Izr 12 se kaže: „Neće ožalostiti pravednika što god mu se dogodilo“. A tomu su razlog pridavali stoici, jer se nitko ne žalosti osim zbog gubitka svojih dobara, a pravednik svoja dobra ne smatra osim pravednosti i kreposti, koje ne može izgubiti. Inače bi pravednik podlijegao sudbini ako bi se žalostio zbog gubitka dobara sudbine. Ali Krist je bio najvema pravedan, prema onome iz Jr 23: „Ovo je ime kojim će ga zvati: Gospodin pravednost naša“. Dakle, u njemu nije bilo žalosti.

Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže u VII. Ethic. da je svaka žalost zlo i nešto od čega treba bježati. Ali nikakvo zlo niti ono od čega treba bježati nije bilo u Kristu. Dakle, u Kristu nije bilo žalosti.

Prigovor 4. Nadalje, kao što Augustin kaže u 14. knjizi De Civ. Dei, „žalost je zbog onoga što nam se događa protiv naše volje“. Ali Krist nije podnio ništa protiv svoje volje, jer se u Iz 53 kaže: „Prikazan je jer je on sam htio“. Dakle, u Kristu nije bilo žalosti.

Naprotiv, Gospodin kaže u Mt 26: „Žalosna je duša moja sve do smrti“. I Ambrozije kaže u 2. knjizi De Trin.: „Kao čovjek imao je žalost, uzeo je naime moju žalost. Pouzdano imenujem žalost, ja koji propovijedam križ“.

Odgovaram: kao što je rečeno, uživanje božanskoga motrenja tako se po raspodjeli božanske kreposti zadržavalo u Kristovu umu da se nije prenosilo na osjetne moći kako bi se time isključila osjetna bol. Ali kao što je osjetna bol u osjetnom htijenju, tako je i žalost, ali je razlika prema pokretaču ili predmetu. Jer je predmet i pokretač boli ozljeda osjetno shvaćena dodirom, kao kada je netko ranjen. Predmet pak i pokretač žalosti jest štetno ili zlo nutarnje shvaćeno, bilo po razumu bilo po uobrazilji, kao što je rečeno u drugom dijelu, kao kada se netko žalosti zbog gubitka milosti ili novca. A Kristova je duša mogla nutarnje shvatiti nešto kao štetno, i s obzirom na se, kao što je bilo njegovo trpljenje i smrt, i s obzirom na druge, kao što je grijeh učenika ili čak Židova koji ga ubijaju. I zato, kao što je u Kristu mogla biti prava bol, tako je u njemu mogla biti prava žalost, na ipak drukčiji način nego što je u nama, prema onim trima stvarima koje su naznačene gore kada smo općenito govorili o Kristovu trpljenju.

Odgovor na 1. prigovor: žalost se od Krista uklanja prema savršenoj strasti, bila je ipak u njemu započeta, prema predistrazi. Zato se u Mt 26 kaže: „Počeo se žalostiti i tugovati. Jer drugo je žalostiti se, a drugo početi se žalostiti“, kako Jeronim ondje kaže.

Odgovor na 2. prigovor: kao što Augustin kaže u 14. knjizi De Civ. Dei, za tri uznemirenja, to jest žudnju, radost i strah, stoici su postavili tri eupatije, to jest dobre strasti, u duši mudraca, to jest „umjesto žudnje volju, umjesto radosti radost, umjesto straha oprez. Ali umjesto žalosti zanijekali su da išta može biti u duši mudraca, jer je žalost zbog zla koje se već dogodilo; a drže da nikakvo zlo ne može zadesiti mudraca“. A to je zato što nisu vjerovali da je išta dobro osim čestitoga, što ljude čini dobrima; niti da je išta zlo osim nečestitoga, po kojemu ljudi postaju zli. Premda je dakle čestito glavno čovjekovo dobro, i nečestito glavno čovjekovo zlo, jer one pripadaju samomu razumu, koji je glavni u čovjeku; neka su ipak sporedna čovjekova dobra koja pripadaju samom tijelu ili vanjskim stvarima koje služe tijelu. I prema tome u duši mudraca može biti žalost, s obzirom na osjetno htijenje, prema shvaćanju ove vrste zala, ne ipak tako da ta žalost uznemiruje razum. I prema tome se također shvaća da „neće ožalostiti pravednika što god mu se dogodilo“, jer se naime ni iz čega što se dogodi njegov razum ne uznemiruje. I prema tome je žalost bila u Kristu, prema predistrazi, a ne prema strasti.

Odgovor na 3. prigovor: svaka je žalost zlo kazne, nije ipak uvijek zlo krivnje, nego samo kada proizlazi iz neuredne naklonosti. Zato Augustin u 14. knjizi De Civ. Dei kaže: „Kada ove naklonosti slijede pravi razum, i kada se i gdje priliči primjenjuju, tko bi ih tada usudio nazvati bolnima ili izopačenim strastima?“

Odgovor na 4. prigovor: ništa ne sprečava da je nešto protivno volji po sebi što je ipak htio razumno radi svrhe kojoj se uređuje, kao gorka medicina nije po sebi htjela, nego samo utoliko ukoliko se uređuje na zdravlje. I na taj je način Kristova smrt i njegova trpljenje, po sebi promatrano, bilo nehtjenje i uzrokovalo žalost, premda je bilo htjenje u uređenju prema svrsi, a to je otkupljenje ljudskoga roda.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.