III, q. 15, a. 5
Je li u njemu bilo osjetne boli
Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo prave osjetne boli. Hilarije naime u 10. knjizi De Trin. kaže: „Budući da je umrijeti za Krista život, što se ima procjenjivati da je sam u sakramentu smrti ožalošćen Onaj koji onima koji umiru za se vraća život?“ I niže kaže: „Jedinorođeni Bog uzeo je pravog čovjeka, ne odmetnuvši se od sebe Boga, u kojemu, makar udarac naišao, makar se rana spuštala, makar se čvorovi stjecali ili vješanje uzdizalo, donosili bi doduše ovi zamah trpljenja, ne bi ipak donosili boli“. Nije dakle u Kristu bilo prave boli.
Prigovor 2. Nadalje, ovo se čini svojstvenim tijelu začetom u grijehu što podliježe nužnosti boli. Ali Kristovo tijelo nije začeto s grijehom, nego od Duha Svetoga u djevičanskoj utrobi. Nije se dakle podvrglo nužnosti trpljenja boli.
Prigovor 3. Nadalje, uživanje u motrenju božanskih stvari umanjuje osjećaj boli, odakle su i mučenici u svojim trpljenjima podnošljivije podnosili bol iz razmatranja božanske ljubavi. Ali se Kristova duša preuzvišeno uživala u motrenju Boga, kojega je gledala po biti, kao što je rečeno gore. Nije dakle mogla osjetiti nikakvu bol.
Naprotiv, u Iz 53 se kaže: „Doista naše slabosti on ponije i naše boli on uze“.
Odgovaram: kao što je očito iz onoga što je rečeno u drugom dijelu, za istinu osjetne boli zahtijeva se ozljeda tijela i osjećaj ozljede. A Kristovo tijelo moglo se ozlijediti jer je bilo podložno trpljenju i smrtno, kao što je rečeno gore. Niti mu je nedostajao osjećaj ozljede, budući da je Kristova duša savršeno imala sve naravne moći. Zato nikome ne treba biti sumnjivo a da u Kristu nije bila prava bol.
Odgovor na 1. prigovor: u svim onim riječima i sličnima Hilarije iz Kristova tijela ne kani isključiti istinu boli, nego nužnost. Zato nakon prethodnih riječi nadodaje: „Niti se naime, kada je ožednio ili ogladnio ili zaplakao, Gospodin pokazao da je pio ili jeo ili ožalošćen, nego je radi očitovanja istinitosti tijela prihvaćen običaj tijela, tako da je običaju naravi naše udovoljeno običaju tijela. Ili, kada je uzeo piće ili jelo, nije to pripisao nužnosti tijela, nego običaju“. I uzeo je nužnost u usporedbi s prvim uzrokom tih manjkavosti, a to je grijeh, kako je rečeno gore, tako da se naime onim razlogom kaže da Kristovo tijelo nije podlijegalo nužnosti tih manjkavosti jer u njemu nije bilo grijeha. Zato nadodaje: „Imao je naime“, to jest Krist, „tijelo, ali svojstveno svome podrijetlu, koje ne proizlazi iz mana ljudskog začeća, nego opstoji u obliku našega tijela moću svoje kreposti“. Ipak s obzirom na bliski uzrok tih manjkavosti, a to je sastav suprotnosti, Kristovo se tijelo podvrglo nužnosti tih manjkavosti, kao što je rečeno gore.
Odgovor na 2. prigovor: tijelo začeto u grijehu podliježe boli ne samo iz nužnosti naravnih počela, nego također iz nužnosti krivnje grijeha. Koja ta nužnost u Kristu nije bila, nego samo nužnost naravnih počela.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno gore, snagom Kristova božanstva po raspodjeli se blaženstvo tako sadržavalo u duši da se nije prenosilo na tijelo kako bi se uklonila njegova podložnost trpljenju i smrtnost. I iz istoga se razloga uživanje motrenja tako sadržavalo u umu da se nije prenosilo na osjetne moći kako bi se time isključila osjetna bol.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.