III, q. 15, a. 4
Je li njegova duša bila trpna
Prigovor 1. Čini se da Kristova duša nije bila podložna trpljenju. Ništa se naime ne pati osim od jačega, jer je „djelatnik odličniji od trpioca“, kako je očito po Augustinu u 12. knjizi Super Gen. ad Litt. i po Filozofu u III. De anima. Ali nijedno stvorenje nije bilo odličnije od Kristove duše. Dakle, Kristova duša nije mogla trpjeti ni od kojega stvorenja. I tako nije bila podložna trpljenju, jer bi uzalud u njemu bila moć trpljenja ako od ničega ne bi mogla trpjeti.
Prigovor 2. Nadalje, Tulije u knjizi De Tusculan. quaest. kaže da su strasti duše neke bolesti. Ali u Kristu nije bilo nikakve bolesti, jer bolest duše slijedi grijeh, kao što je očito po onom Psalmu: „Iscijeli dušu moju, jer sagriješih tebi“. Dakle, u Kristu nije bilo strasti duše.
Prigovor 3. Nadalje, strasti duše čine se isto što i poticaj na grijeh, odakle ih Apostol u Rim 7 naziva „strastima grijeha“. Ali u Kristu nije bilo poticaja na grijeh, kako je rečeno gore. Dakle, čini se da u njemu nije bilo strasti duše. I tako Kristova duša nije bila podložna trpljenju.
Naprotiv, u Psalmu se u Kristovu liku kaže: „Zasićena je zlima duša moja“, ne doduše grijesima, nego ljudskim zlima, to jest bolima, kako Glose ondje izlaže. Tako je dakle Kristova duša bila podložna trpljenju.
Odgovaram: dušu smještenu u tijelu zadesi trpjeti dvostruko: na jedan način, tjelesnim trpljenjem; na drugi način, osjetnim trpljenjem. Tjelesnim doduše trpljenjem pati zbog ozljede tijela. Budući da je naime duša oblik tijela, slijedi da je jedan bitak duši i tijelu, i stoga, kada je tijelo uzdrmano nekom tjelesnom strašću, nužno je da duša bude slučajno uzdrmana, to jest s obzirom na bitak koji ima u tijelu. Budući da je dakle Kristovo tijelo bilo podložno trpljenju i smrtno, kao što je rečeno gore, bilo je nužno da i njegova duša bude na taj način podložna trpljenju. Osjetnim pak trpljenjem duša se naziva da pati prema djelovanju koje je ili vlastito duši, ili je više dušino nego tjelesno. I premda se i prema shvaćanju i osjećanju duša naziva na ovaj način da nešto pati, ipak, kao što je rečeno u drugom dijelu, najvlastitije se strastima duše nazivaju naklonosti osjetnog htijenja, koje su bile u Kristu, kao i ostalo što pripada ljudskoj naravi. Zato Augustin u 14. knjizi De Civ. Dei kaže: „Sam Gospodin, udostojivši se provesti život u obliku sluge, ljudski ih je primio gdje je prosudio da ih treba primiti. Ta u Onome u koga bijaše pravo ljudsko tijelo i prav ljudski duh, nije bio lažan ljudski osjećaj“. Treba ipak znati da su ove vrste strasti bile drugačije u Kristu nego u nama, u pogledu triju stvari. Prvo doista u pogledu predmeta. Jer se u nama ponajviše ove vrste strasti usmjeravaju na nedopušteno, čega u Kristu nije bilo. Drugo, u pogledu počela. Jer ove vrste strasti učestalo u nama pretiču sud razuma, ali su u Kristu svi osjetni pokreti htijenja izvirali prema rasporedu razuma. Zato Augustin u 14. knjizi De Civ. Dei kaže da je „Krist, radi milosti najsigurnijega razmatranja, uzeo ove pokrete ljudskom dušom kada je htio, kao što je kada htio postao čovjekom“. Treće, u pogledu učinka. Jer se u nama ponekad ove vrste pokreta ne zaustavljaju u osjetnom htijenju, nego vuku razum. Čega u Kristu nije bilo, jer su pokreti koji naravno priliče ljudskom tijelu tako iz njegove raspodjele ostajali u osjetnom htijenju da razum nipošto nije bio spriječen činiti ono što je priličilo. Zato Jeronim nad Matejem kaže da se „naš Gospodin, da dokaže istinitost uzetoga čovjeka, doista ožalostio, ali da strast ne bi vladala u njegovu duhu, po predistrazi se kaže da se počeo žalostiti“, tako da se savršena strast shvaća kada vlada duhom, to jest razumom; a predistraga pak kada je započeta u osjetnom htijenju, ali se dalje ne pruža.
Odgovor na 1. prigovor: Kristova se duša mogla oduprijeti strastima da je ne snađu, osobito božanskom kreposti. Ali se vlastitom voljom podvrgavala strastima, kako tjelesnima tako i osjetnima.
Odgovor na 2. prigovor: Tulije ondje govori prema mišljenju stoika, koji nisu nazivali strastima bilo koje pokrete osjetnog htijenja, nego samo neuredne. A bjelodano je da takvih strasti nije bilo u Kristu.
Odgovor na 3. prigovor: strasti grijeha jesu pokreti osjetnog htijenja koji teže prema nedopuštenome. Čega nije bilo u Kristu, kao ni poticaja na grijeh.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.