Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 15, a. 2

Je li u njemu bilo žarišta grijeha

Prigovor 1. Čini se da je u Kristu bilo žarište grijeha. Iz istoga naime načela potječe žarište grijeha i trpnost tijela ili smrtnost, naime iz oduzimanja izvorne pravednosti, po kojoj su ujedno niže moći duše bile podložne razumu, a tijelo duši. Ali u Kristu je bila trpnost tijela i smrtnost. Dakle, i u njemu je bilo žarište grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, kako Damaščanin kaže u III. knjizi: „Po ugodnosti božanske volje dopuštalo se Kristovu tijelu da trpi i čini ono što mu je vlastito“. No tijelu je vlastito da žudi za onim što mu je ugodno. Budući da žarište nije ništa doli požuda, kako se kaže u Glosi na Rim 7, čini se da je u Kristu bilo žarište grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, zbog žarišta „tijelo žudi protiv duha“, kako se kaže u Gal 5. No duh se pokazuje to jačim i dostojnijim vijenca što više gospodari nad neprijateljem, to jest požudom tijela, prema onome u 2 Tim 2: „Neće se okruniti ako se ne bude zakonito borio“. Krist je pak imao najjači i najpobjedonosniji duh, i najdostojniji vijenca, prema onome u Otk 6: „I dan mu je vijenac te iziđe kao pobjednik da pobijedi“. Čini se dakle da je u Kristu ponajviše trebalo biti žarište grijeha.

Naprotiv, kaže se u Mt 1: „Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga“. No Duh Sveti isključuje grijeh i sklonost grijehu, koja se označava nazivom žarišta. Dakle, u Kristu nije bilo žarišta grijeha.

Odgovaram: treba reći, kao što je gore rečeno, da je Krist najsavršenije imao milost i sve kreposti. Moralna pak krepost koja se nalazi u nerazumnom dijelu duše čini ga podložnim razumu, i to tim više što je krepost savršenija, kao umjerenost požudnu moć, a hrabrost i blagost srditu moć, kako je rečeno u drugom dijelu (I-II). A biti žarište grijeha uključuje sklonost osjetne težnje prema onome što je protiv razuma. Tako je dakle očito da, što je krepost u nekome savršenija, to više u njemu slabi sila žarišta grijeha. Budući da je u Kristu krepost bila u najsavršenijem stupnju, slijedi da u njemu nije bilo žarišta grijeha, jer se i taj nedostatak ne može usmjeriti na zadovoljenje, nego radije naginje k onome što je suprotno zadovoljenju.

Odgovor na 1. prigovor: niže moći koje pripadaju osjetnoj težnji po naravi su poslušne razumu, ali ne i tjelesne moći, ili moći tjelesnih tekućina, pa ni same vegetativne duše, kako je očito u I. Ethic. I zato savršenstvo kreposti, koje je u skladu s ispravnim razumom, ne isključuje trpnost tijela, ali isključuje žarište grijeha, čija se bit sastoji u otporu osjetne težnje razumu.

Odgovor na 2. prigovor: tijelo po naravi žudi za onim što mu je ugodno, žudnjom osjetne težnje, ali tijelo čovjeka, koji je razumna životinja, žudi za tim prema načinu i redu razuma. I na taj je način tijelo Kristovo, žudnjom osjetne težnje, po naravi željelo hranu, piće i san, i druge takve stvari koje se žele prema ispravnom razumu, kako je očito po Damaščaninu u III. knjizi. No iz toga ne slijedi da je u Kristu bilo žarište grijeha, koje uključuje žudnju za ugodnim stvarima izvan reda razuma.

Odgovor na 3. prigovor: nekakva se snaga duha pokazuje u tome što se opire požudi tijela koja mu se protivi, ali se veća snaga duha pokazuje ako se njegovom krepošću ona posve potisne, tako da ne može žudjeti protiv duha. I zato je to priličilo Kristu, čiji je duh dosegao najviši stupanj snage. I premda nije podnio unutarnju borbu sa strane žarišta grijeha, podnio je ipak vanjsku borbu sa strane svijeta i đavla, pobijedivši koje je zaslužio vijenac pobjede.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.