Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 15, a. 1

Je li u Kristu bilo grijeha

Prigovor 1. Čini se da je u Kristu bilo grijeha. Kaže se naime u Psalmu (Ps 21): „Bože, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko su od spasenja mojega riječi grijeha mojih“. Te se pak riječi govore u ime samoga Krista, kako je očito iz toga što ih je on sam izgovorio na križu. Dakle, čini se da su u Kristu bili grijesi.

Prigovor 2. Nadalje, u Rim 5 apostol kaže da su u Adamu svi sagriješili, naime jer su u njemu bili po podrijetlu. Ali i Krist je po podrijetlu bio u Adamu. Dakle, u njemu je sagriješio.

Prigovor 3. Nadalje, apostol kaže u Heb 2 da „u onome u čemu je Krist trpio i bio iskušavan, može pomoći i onima koji su iskušavani“. No najviše smo trebali njegovu pomoć protiv grijeha. Dakle, čini se da je u njemu bio grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, u 2 Kor 5 kaže se da je Bog „njega koji nije upoznao grijeha, to jest Krista, za nas učinio grijehom“. No ono što je Bog učinio, uistinu jest. Dakle, u Kristu je uistinu bio grijeh.

Prigovor 5. Nadalje, kako Augustin kaže u knjizi De agone Christiano: „U čovjeku Kristu Sin se Božji ponudio nama za primjer“. No čovjek treba primjer ne samo za ispravan život, nego i za to da se kaje za grijehe. Dakle, čini se da je u Kristu trebao biti grijeh, kako bi nam, kajući se za grijehe, dao primjer pokore.

Naprotiv, on sam kaže u Iv 8: „Tko će me od vas optužiti za grijeh?“

Odgovaram: treba reći, kao što je gore rečeno, da je Krist preuzeo naše nedostatke kako bi za nas zadovoljio; i kako bi potvrdio istinitost ljudske naravi; i kako bi nam postao primjerom kreposti. Prema tim trima stvarima očito je da nije trebao preuzeti nedostatak grijeha. Prvo naime, grijeh ništa ne pridonosi zadovoljenju, štoviše, sprječava moć zadovoljenja; jer, kako se kaže u Sir 34: „Darove opakih Svevišnji ne prima“. Slično tome, grijehom se ne dokazuje istinitost ljudske naravi, jer grijeh ne pripada ljudskoj naravi, kojoj je Bog uzrok; nego je radije protiv naravi, uveden đavlovim sijanjem, kako kaže Damaščanin. Treće, griješeći nije mogao pružiti primjere kreposti, budući da se grijeh protivi kreposti. I zato Krist ni na koji način nije preuzeo nedostatak grijeha, ni istočnoga ni osobnoga, prema onome što se kaže u 1 Pt 2: „Koji grijeha ne učini niti se nađe prijevara na ustima njegovim“.

Odgovor na 1. prigovor: kako Damaščanin kaže u III. knjizi, nešto se o Kristu kaže na jedan način prema prirodnom i hipostatskom svojstvu, kao što se kaže da je postao čovjek i da je za nas trpio; na drugi način prema osobnom i odnosnom svojstvu, ukoliko se naime neke stvari govore o njemu u ime naše osobe, koje mu po sebi ni na koji način ne pristaju. Stoga se i među sedam Tihonijevih pravila, koja Augustin navodi u III. knjizi De Doct. Christ., prvo postavlja „o Gospodinu i njegovu tijelu“, kada se naime Krist i Crkva smatraju jednom osobom. I prema tome, Krist govoreći u ime svojih udova kaže „riječi grijeha mojih“, ne zato što bi u samoj Glavi bilo grijeha.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u X. knjizi De Gen. ad Litt., Krist nije bio u Adamu i u drugim ocima na isti način na koji smo mi ondje bili. Mi smo naime bili u Adamu prema sjemenom razlogu i prema tjelesnoj supstanciji, jer naime, kako on sam ondje kaže, „budući da je u sjemenu i vidljiva tjelesnost i nevidljivi razlog, oboje je poteklo od Adama. Ali Krist je vidljivu supstanciju tijela uzeo od tijela Djevice, a razlog njegova začeća nije došao od muškoga sjemena, nego posve drukčije i odozgo“. Stoga nije bio u Adamu prema sjemenom razlogu, nego samo prema tjelesnoj supstanciji. I zato Krist nije djelatno primio ljudsku narav od Adama, nego samo tvarno, a djelatno od Duha Svetoga, kao što je i sam Adam tvarno primio tijelo iz zemaljskoga praha, a djelatno od Boga. I zbog toga Krist nije sagriješio u Adamu, u kojemu je bio samo prema tvari.

Odgovor na 3. prigovor: Krist nam je svojim iskušenjem i mukom donio pomoć zadovoljivši za nas. No grijeh ne surađuje u zadovoljenju, nego ga radije sprječava, kao što je rečeno. I zato nije trebalo da u sebi ima grijeh, nego da bude posve čist od grijeha; inače bi kazna koju je podnio bila njemu dužna za vlastiti grijeh.

Odgovor na 4. prigovor: Bog je učinio Krista grijehom, ne doista tako da bi on u sebi imao grijeh, nego zato što ga je učinio žrtvom za grijeh, kao što se kaže u Hoš 4: „Grijesima naroda mojega hrane se“, naime svećenici, koji su prema Zakonu jeli žrtve prinesene za grijeh. I prema tom se načinu kaže u Iz 53 da je „Gospodin svalio na nj bezakonje svih nas“, jer ga je naime predao da bude žrtva za grijehe svih ljudi. Ili, učinio ga je grijehom, to jest „onim koji ima obličje grješnoga tijela“, kako se kaže u Rim 8. I to zbog trpnoga i smrtnoga tijela koje je preuzeo.

Odgovor na 5. prigovor: pokajnik može dati hvalevrijedan primjer ne po tome što je sagriješio, nego po tome što dragovoljno podnosi kaznu za grijeh. Stoga je Krist dao najveći primjer onima koji se kaju, time što je htio podnijeti kaznu ne za vlastiti grijeh, nego za grijehe drugih.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.