Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 14, a. 1

Je li Sin Božji trebao u ljudskoj naravi preuzeti tjelesne nedostatke

Prigovor 1. Čini se da Sin Božji nije trebao preuzeti ljudsku narav s tjelesnim nedostatcima. Kao što je naime duša osobno sjedinjena s Riječju Božjom, tako i tijelo. Ali duša Kristova imala je svakovrsno savršenstvo, kako s obzirom na milost tako i s obzirom na znanje, kao što je gore rečeno. Dakle, i njegovo je tijelo trebalo biti u svakom pogledu savršeno, nemajući u sebi nikakva nedostatka.

Prigovor 2. Nadalje, duša Kristova gledala je Riječ Božju onim gledanjem kojim gledaju blaženici, kao što je gore rečeno, i tako je duša Kristova bila blažena. Ali od blaženstva duše proslavljuje se tijelo, jer Augustin kaže u poslanici Dioskoru: „Tako moćnom naravi Bog je stvorio dušu da iz njezina najpunijeg blaženstva pritječe i u nižu narav, koja je tijelo, ne blaženstvo, koje je vlastito onome koji uživa i razumije, nego punina zdravlja, to jest snaga neraspadljivosti“. Tijelo je dakle Kristovo bilo neraspadljivo i bez ikakva nedostatka.

Prigovor 3. Nadalje, kazna slijedi krivnju. Ali u Kristu nije bilo nikakve krivnje, prema onome u 1 Pt 2: „Koji grijeha ne učini“. Dakle, ni tjelesni nedostatci, koji su kazneni, nisu trebali biti u njemu.

Prigovor 4. Nadalje, nitko mudar ne preuzima ono što ga sprječava u postizanju vlastitoga cilja. No čini se da se zbog takvih tjelesnih nedostataka na više načina sprječava cilj utjelovljenja. Ponajprije zato što su zbog takvih slabosti ljudi bili spriječeni u njegovu spoznavanju, prema onome u Iz 53: „Poželjesmo ga; prezren bješe i najbjedniji od ljudi, čovjek boli i vičan patnji, i kao da je lice njegovo bilo sakriveno i prezreno, pa ga nismo ni cijenili“. Drugo, jer se čini da se ne ispunjava želja svetih otaca, u čije se ime kaže u Iz 51: „Ustani, ustani, odjeni se u snagu, desnico Gospodnja“. Treće, jer se činilo prikladnijim da se snagom, a ne slabošću, nadvlada moć đavla i iscijeli ljudska slabost. Stoga se ne čini prikladnim da je Sin Božji preuzeo ljudsku narav s tjelesnim slabostima ili nedostatcima.

Naprotiv, kaže se u Heb 2: „U onome u čemu je sam trpio i bio iskušavan, može pomoći i onima koji su iskušavani“. No on je došao radi toga da nam pomogne, pa je i David govorio: „K brdima oči svoje uzdižem, odakle će mi doći pomoć“. Dakle, bilo je prikladno da Sin Božji preuzme tijelo podložno ljudskim slabostima, kako bi u njemu mogao trpjeti i biti iskušavan, te nam tako donijeti pomoć.

Odgovaram: treba reći da je bilo prikladno da tijelo koje je preuzeo Sin Božji bude podložno ljudskim slabostima i nedostatcima, i to ponajviše zbog tri razloga. Prvo, jer je radi toga Sin Božji, preuzevši tijelo, došao na svijet da zadovolji za grijeh ljudskoga roda. A netko zadovoljava za grijeh drugoga kada na sebe prima kaznu dužnu za grijeh drugoga. Takvi pak tjelesni nedostatci, naime smrt, glad i žeđ i tome slično, kazna su za grijeh koji je po Adamu ušao u svijet, prema onome u Rim 5: „Po jednom čovjeku grijeh uđe u svijet, i po grijehu smrt“. Stoga je bilo prikladno, s obzirom na cilj utjelovljenja, da takve kazne primi u našem tijelu, umjesto nas, prema onome u Iz 53: „Zaista, on je naše slabosti ponio“. Drugo, radi utvrđivanja vjere u utjelovljenje. Budući da ljudska narav ljudima nije bila drukčije poznata nego ukoliko podliježe takvim tjelesnim nedostatcima, da je Sin Božji preuzeo ljudsku narav bez tih nedostataka, činilo bi se da nije bio pravi čovjek niti da je imao pravo tijelo, nego prividno, kako su govorili manihejci. I zato je, kako se kaže u Fil 2, „sam sebe oplijenio uzevši lik sluge, postavši sličan ljudima i izgledom prepoznat kao čovjek“. Stoga je i Toma gledanjem rana vraćen vjeri, kako se kaže u Iv 20. Treće, radi primjera strpljivosti, koji nam pruža hrabrim podnošenjem ljudskih patnji i nedostataka. Stoga se kaže u Heb 12: „Podnio je od grješnika takvo protivljenje protiv samoga sebe, da ne klonete duhom i ne posustanete“.

Odgovor na 1. prigovor: zadovoljenje za grijeh drugoga ima doista kao tvar kazne koje netko podnosi za grijeh drugoga, ali kao načelo ima habitus duše po kojemu se naginje k tome da želi zadovoljiti za drugoga, i po kojemu zadovoljenje ima djelotvornost; naime, zadovoljenje ne bi bila djelotvorno kada ne bi proizlazilo iz ljubavi, kako će se reći u nastavku. I zato je trebalo da duša Kristova bude savršena s obzirom na habituse znanja i kreposti, kako bi imala sposobnost zadovoljenja, a da njegovo tijelo bude podložno slabostima, kako mu ne bi nedostajala tvar zadovoljštine.

Odgovor na 2. prigovor: prema prirodnom odnosu koji postoji između duše i tijela, iz slave duše pritječe slava u tijelo, ali taj je prirodni odnos u Kristu bio podložan volji njegova božanstva, po kojoj se dogodilo da blaženstvo ostane u duši i ne prenese se na tijelo, nego da tijelo trpi ono što priliči trpnoj naravi; prema onome što kaže Damaščanin, da se „po ugodnosti božanske volje dopuštalo tijelu da trpi i čini ono što mu je vlastito“.

Odgovor na 3. prigovor: kazna uvijek slijedi krivnju, bilo osobnu bilo istočnu, i to katkad onoga koji se kažnjava, a katkad drugoga za kojega zadovoljava onaj koji podnosi kazne. I tako se dogodilo u Kristu, prema onome u Iz 53: „On je bio proboden za naše opačine, satrt za naša bezakonja“.

Odgovor na 4. prigovor: slabost koju je Krist preuzeo nije spriječila cilj utjelovljenja, nego ga je ponajviše unaprijedila, kao što je rečeno. I premda se kroz takve slabosti skrivalo njegovo božanstvo, ipak se očitovalo čovječanstvo, koje je put za dolazak do božanstva, prema onome u Rim 5: „Imamo pristup k Bogu po Isusu Kristu“. A stari su oci u Kristu željeli ne tjelesnu, nego duhovnu snagu, kojom je i đavla pobijedio i ljudsku slabost iscijelio.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.