Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 13, a. 4

Je li imala svemoć s obzirom na izvršenje vlastite volje

Prigovor 1. Čini se da duša Kristova nije imala svemoć s obzirom na izvršenje vlastite volje. Kaže se naime u Mk 7 da, „ušavši u kuću, htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti“. Dakle, nije mogao u svemu izvršiti naum svoje volje.

Prigovor 2. Nadalje, zapovijed je znak volje, kao što je rečeno u prvom dijelu (I). Ali Gospodin je zapovjedio da se učine neke stvari od kojih se dogodilo suprotno, jer se kaže u Mt 9 da je progledalim slijepcima „Isus strogo zapovjedio govoreći: Pazite da nitko ne dozna! Ali oni, izišavši, razglasiše ga po svoj onoj zemlji“. Dakle, nije mogao u svemu izvršiti naum svoje volje.

Prigovor 3. Nadalje, ono što netko može sam učiniti, ne traži od drugoga. Ali Gospodin je molitvom tražio od Oca ono što je htio da se dogodi, jer se kaže u Lk 6 da „iziđe na goru da se pomoli i provede noć u molitvi Bogu“. Dakle, nije mogao u svemu izvršiti naum svoje volje.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De quaest. Nov. et Vet. Test.: „Nemoguće je da se Spasiteljeva volja ne ispuni, niti on može htjeti ono za što zna da se ne treba dogoditi“.

Odgovaram: treba reći da je duša Kristova htjela nešto na dvostruk način. Na jedan način, kao ono što treba ispuniti sama po sebi. I u tom smislu treba reći da je mogla sve što je htjela. Naime, ne bi dolikovalo njegovoj mudrosti da želi sam po sebi učiniti nešto što ne bi bilo podložno njegovoj volji. Na drugi način htio je nešto što se imalo ispuniti božanskom moći, kao što je uskrsnuće vlastitoga tijela i druga takva čudesna djela. To doista nije mogao vlastitom moći, nego ukoliko je bio oruđe božanstva, kao što je rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi De quaest. Nov. et Vet. Test.: „Mora se reći da je Krist htio ono što se dogodilo. Treba naime primijetiti da se to zbilo u poganskim krajevima, kojima još nije bilo vrijeme propovijedanja. Ipak, ne primiti one koji sami dolaze k vjeri bilo bi znak zavisti. Stoga nije htio da ga njegovi propovijedaju, ali je htio da ga traže. I tako se dogodilo“. Ili se može reći da ova Kristova volja nije bila o onome što je on sam trebao učiniti, nego o onome što su trebali učiniti drugi, što nije bilo podložno njegovoj ljudskoj volji. Stoga se u poslanici pape Agatona, koja je prihvaćena na Šestom saboru, čita: „Zar dakle onaj Stvoritelj i Otkupitelj svega, želeći se sakriti na zemlji, to nije mogao, osim ako se to ne svede na njegovu ljudsku volju koju se udostojao vremenito preuzeti?“

Odgovor na 2. prigovor: kako kaže Grgur u XIX. knjizi Moralia, time što je Gospodin zapovjedio da se šuti o njegovim čudesnim djelima, „dao je primjer svojim slugama koji ga slijede, da oni sami doista žele da se njihova čudesna djela sakriju, a ipak, da bi drugi napredovali po njihovu primjeru, budu otkriveni protiv svoje volje“. Tako je dakle ta zapovijed označavala njegovu volju kojom je izbjegavao ljudsku slavu, prema onome u Iv 8: „Ja ne tražim svoje slave“. Ipak je apsolutno htio, ponajviše prema božanskoj volji, da se učinjeno čudo objavi radi koristi drugih.

Odgovor na 3. prigovor: Krist je molio i za ono što se imalo učiniti božanskom moći, a i za ono što je namjeravao učiniti ljudskom voljom. Jer su moć i djelovanje duše Kristove ovisili o Bogu, „koji izvodi u svima htjeti i djelovati“, kako se kaže u Fil 2.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.