III, q. 13, a. 3
Je li imala svemoć s obzirom na vlastito tijelo
Prigovor 1. Čini se da je Kristova duša imala svemoć u odnosu na vlastito tijelo. Naime, Damaščanin kaže u III. knjizi da su „sve naravne stvari bile Kristu dragovoljne, jer je htijući gladovao, htijući žeđao, htijući se bojao, htijući umro“. Ali iz toga se Bog naziva svemogućim jer „sve što je htio, učinio je“. Dakle, čini se da je Kristova duša imala svemoć u odnosu na naravna djelovanja vlastitoga tijela.
Prigovor 2. Nadalje, u Kristu je ljudska narav bila savršenija nego u Adamu, u kojem je, prema izvornoj pravednosti koju je imao u stanju nevinosti, tijelo bilo potpuno podložno duši, tako da se ništa u tijelu nije moglo dogoditi protiv volje duše. Dakle, još je više Kristova duša imala svemoć u odnosu na svoje tijelo.
Prigovor 3. Nadalje, na predodžbu duše tijelo se naravno mijenja; i to tim više što je duša jače predodžbe, kako je rečeno u prvom dijelu (I). Ali Kristova je duša imala najsavršeniju moć, kako s obzirom na predodžbu, tako i s obzirom na druge moći. Dakle, Kristova je duša bila svemoguća u odnosu na vlastito tijelo.
Naprotiv, kaže se u Heb 2 da je morao u svemu postati sličan braći, a osobito u onome što pripada stanju ljudske naravi. Ali stanju ljudske naravi pripada da zdravlje tijela, i njegova prehrana i rast, nisu podložni zapovijedi razuma ili volji, jer su naravne stvari podložne samo Bogu, koji je začetnik naravi. Dakle, nisu bile podložne ni u Kristu. Stoga Kristova duša nije bila svemoguća u odnosu na vlastito tijelo.
Odgovaram: treba reći da se, kao što je rečeno, Kristova duša može promatrati na dva načina. Na jedan način, prema vlastitoj moći i naravi. I na taj način, kao što nije mogla mijenjati vanjska tijela iz tijeka i reda naravi, tako također nije mogla mijenjati vlastito tijelo iz naravnog rasporeda, jer duša, prema vlastitoj naravi, ima određen odnos prema svome tijelu. Na drugi način može se promatrati Kristova duša ukoliko je oruđe sjedinjeno s Božjom Riječi u osobi. I tako je njezinoj moći bila potpuno podložna svaka rasporedba vlastitoga tijela. Budući da se ipak moć djelovanja ne pripisuje vlastito oruđu, nego glavnom djelatniku, takva se svemoć pripisuje više samoj Božjoj Riječi nego Kristovoj duši.
Odgovor na 1. prigovor: Damaščaninova riječ treba se razumjeti s obzirom na Kristovu božansku volju. Jer, kako on sam kaže u prethodnom poglavlju, „ugodom božanske volje dopuštalo se tijelu trpjeti i činiti ono što mu je vlastito“.
Odgovor na 2. prigovor: nije pripadalo izvornoj pravednosti koju je Adam imao u stanju nevinosti to da ljudska duša ima moć mijenjati vlastito tijelo u bilo koji oblik, nego da ga može očuvati bez ozljede. I tu je moć Krist također mogao uzeti, da je htio. No, budući da postoje tri stanja ljudi, naime nevinosti, krivnje i slave; kao što je od stanja slave uzeo gledanje, a od stanja nevinosti imunost od grijeha, tako je i od stanja krivnje uzeo nužnost podlijeganja kaznama ovoga života, kako će se dolje reći.
Odgovor na 3. prigovor: predodžbi, ako je jaka, tijelo se naravno pokorava s obzirom na neke stvari. Na primjer, s obzirom na pad s grede postavljene na visini; jer je predodžba stvorena da bude počelo prostornog gibanja, kako se kaže u III. De anima. Slično također s obzirom na promjenu koja se događa prema toplini i hladnoći, i drugim posljedicama, zato što su iz predodžbe posljedično stvorene da slijede duševne strasti, prema kojima se pokreće srce, te se tako uzbuđenjem duhova mijenja cijelo tijelo. No drugi tjelesni rasporedi, koji nemaju naravan odnos prema predodžbi, ne mijenjaju se od predodžbe, koliko god bila jaka, kao na primjer oblik ruke ili stopala, ili nešto slično.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.