Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 13, a. 2

Je li imala svemoć s obzirom na tjelesna stvorenja

Prigovor 1. Čini se da Kristova duša ima svemoć u odnosu na promjenu stvorenja. Naime, on sam kaže u Mt zadnje poglavlje: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji“. No, pod imenom neba i zemlje razumije se svako stvorenje, kako je jasno kad se kaže u Post 1: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“. Dakle, čini se da Kristova duša ima svemoć u odnosu na promjenu stvorenja.

Prigovor 2. Nadalje, Kristova je duša savršenija od bilo kojeg stvorenja. Ali svako stvorenje može biti pokrenuto od nekog drugog stvorenja, jer Augustin kaže u III. knjizi De Trin. da „kao što se grublja i niža tijela po nekom redu ravnaju po suptilnijima i moćnijima, tako i sva tijela po razumnom duhu života; a razumni duh života, otpadnik i grješnik, po razumnom duhu života, pobožnom i pravednom“. A Kristova duša pokreće i same najviše duhove, prosvjetljujući ih, kako kaže Dionizije u VII. poglavlju Cael. Hier. Dakle, čini se da Kristova duša ima svemoć u odnosu na promjenu stvorenja.

Prigovor 3. Nadalje, Kristova je duša najpotpunije imala milost čudesa ili moći, kao i ostale milosti. Ali svaka promjena stvorenja može pripadati milosti čudesa, budući da su i nebeska tijela bila čudesno promijenjena iz svoga reda, kako dokazuje Dionizije u poslanici Polikarpu. Dakle, Kristova je duša imala svemoć u odnosu na promjenu stvorenja.

Naprotiv, istoga je mijenjati stvorenja čije je i uzdržavati ih. No to je svojstveno samo Bogu, prema onome iz Heb 1: „nosi sve riječju sile svoje“. Dakle, samo je Bogu svojstveno imati svemoć u odnosu na promjenu stvorenja. To dakle ne pristaje Kristovoj duši.

Odgovaram: ovdje je potrebno uvesti dvostruko razlikovanje. Prvo je s obzirom na promjenu stvorenja, koja je trostruka. Jedna je naime naravna, koja se naime događa od vlastitog djelatnika prema redu naravi. Druga je pak čudesna, koja se događa od nadnaravnog djelatnika, iznad uobičajenog reda i tijeka naravi, kao što je uskrsnuće mrtvih. Treća je pak prema tome što se svako stvorenje može pretvoriti u ništa. Drugo pak razlikovanje treba uzeti s obzirom na Kristovu dušu, koja se može promatrati na dva načina. Na jedan način, prema vlastitoj naravi i moći, bilo naravnoj bilo milosnoj. Na drugi način, ukoliko je oruđe Božje Riječi koja joj je osobno sjedinjena. Ako dakle govorimo o Kristovoj duši prema vlastitoj naravi i moći, bilo naravnoj bilo milosnoj, imala je moć za činiti one učinke koji su prikladni duši, kao na primjer za upravljanje tijelom i za raspoređivanje ljudskih čina; te također za prosvjetljivanje, po punini milosti i znanja, svih razumnih stvorenja koja zaostaju za njezinim savršenstvom, na način na koji je to prikladno razumnom stvorenju. Ako pak govorimo o Kristovoj duši ukoliko je oruđe sjedinjene Riječi, tako je imala oruđnu moć za činiti sve čudesne promjene koje se mogu usmjeriti prema svrsi utjelovljenja, a to je „uglaviti sve, bilo na nebesima bilo na zemlji“. No promjene stvorenja prema tome što se mogu pretvoriti u ništa, odgovaraju stvaranju stvari, ukoliko se naime proizvode iz ničega. I stoga, kao što samo Bog može stvarati, tako samo on može stvorenja pretvoriti u ništa, koji ih također jedini uzdržava u bitku da ne propadnu u ništa. Tako dakle treba reći da Kristova duša nema svemoć u odnosu na promjenu stvorenja.

Odgovor na 1. prigovor: kako kaže Jeronim: „Vlast je dana onome koji je malo prije bio raspet i pokopan u grobu, koji je poslije uskrsnuo“, to jest Kristu po tome što je čovjek. Kaže se pak da mu je dana sva vlast zbog sjedinjenja, po kojem je učinjeno da čovjek bude svemoguć, kao što je gore rečeno. I premda je to prije uskrsnuća bilo poznato anđelima, nakon uskrsnuća postalo je poznato svim ljudima, kako kaže Remigije. A tada se kaže da se stvari događaju kada postanu poznate. I stoga nakon uskrsnuća Gospodin kaže da mu je dana vlast na nebu i na zemlji.

Odgovor na 2. prigovor: iako je svako stvorenje promjenjivo od drugog stvorenja, osim najvišeg anđela, koji ipak može biti prosvijetljen Kristovom dušom, ipak se svaka promjena koja se može dogoditi na stvorenju ne može dogoditi od stvorenja, nego se neke promjene mogu dogoditi samo od Boga. Ipak, koje god se promjene stvorenja mogu dogoditi preko stvorenja, mogu se dogoditi i preko Kristove duše ukoliko je oruđe Riječi. No ne prema vlastitoj naravi i moći, jer neke od takvih promjena ne pripadaju duši, ni što se tiče reda naravi ni što se tiče reda milosti.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno u drugom dijelu (II), milost moći, ili čudesa, daje se duši nekog svetca ne kako bi se ona događala njegovom vlastitom moći, nego kako bi se po božanskoj moći činila takva čudesa. I ova je milost doista na najizvrsniji način dana Kristovoj duši, naime tako da ne samo on sam čini čudesa, nego i da tu milost prenosi na druge. Stoga se kaže u Mt 10 da „dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.