III, q. 13, a. 1
Je li imala svemoć naprosto
Prigovor 1. Čini se da je Kristova duša imala svemoć. Naime, Ambrozije kaže u tumačenju Luke: „Moć koju Sin Božji ima po naravi, čovjek je imao primiti u vremenu“. Ali to se prvenstveno čini s obzirom na dušu, koja je bolji dio čovjeka. Budući da je dakle Sin Božji od vječnosti imao svemoć, čini se da je Kristova duša u vremenu primila svemoć.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je Božja moć beskonačna, tako je i njegovo znanje. Ali Kristova duša ima znanje o svemu što Bog zna na neki način, kao što je gore rečeno. Dakle, ima i svu moć. I tako je svemoguća.
Prigovor 3. Nadalje, Kristova duša ima sve znanje. Ali od znanosti neka je praktična, neka spekulativna. Dakle, o onome što zna ima praktično znanje, naime da zna činiti ono što zna. I tako se čini da može sve činiti.
Naprotiv, ono što je vlastito Bogu ne može pristajati nijednom stvorenju. Ali vlastito je Bogu da bude svemoguć, prema onome iz Izl 15: „Ovo je Bog moj, i proslavit ću ga“; a poslije se dodaje: „Svemogući je ime njegovo“. Dakle, Kristova duša, budući da je stvorenje, nema svemoć.
Odgovaram: treba reći da je, kao što je gore rečeno, u otajstvu utjelovljenja tako ostvareno sjedinjenje u osobi da je ipak ostala razlika naravi, naime tako da je svaka narav zadržala ono što joj je vlastito. No, djelatna moć bilo koje stvari slijedi njezin oblik, koji je počelo djelovanja. A oblik je ili sama narav stvari, kao u jednostavnim bićima, ili je ono što konstituira samu narav stvari, kao u onima koja su sastavljena od tvari i oblika. Stoga je očito da djelatna moć bilo koje stvari slijedi njezinu narav. I na taj se način svemoć odnosi prema božanskoj naravi. Budući da je naime božanska narav sam neograničeni Božji bitak, kako je jasno po Dioniziju u V. poglavlju De div. nom., otuda je da ona ima djelatnu moć u odnosu na sve što može imati pojam bića, što znači imati svemoć, kao što i svaka druga stvar ima djelatnu moć u odnosu na ono do čega se proteže savršenstvo njezine naravi, kao toplo za zagrijavanje. Budući da je dakle Kristova duša dio ljudske naravi, nemoguće je da ima svemoć.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek je u vremenu primio svemoć koju je Sin Božji imao od vječnosti, po samom sjedinjenju osobe, iz kojega je proizašlo da se, kao što se čovjek naziva Bogom, tako naziva i svemogućim, ne kao da bi postojala neka druga svemoć čovjeka osim Sinove, kao što ne postoji ni drugo božanstvo; nego zato što je jedna osoba Boga i čovjeka.
Odgovor na 2. prigovor: drugačiji je razlog o znanju, a drugačiji o djelatnoj moći, kako neki kažu. Naime, djelatna moć slijedi samu narav stvari, zato što se djelovanje smatra kao ono što izlazi od djelatnika. Znanje pak se ne posjeduje uvijek po samoj biti onoga koji zna, nego se može posjedovati po suobličenju onoga koji zna stvarima koje zna prema primljenim sličnostima. Ali čini se da taj razlog nije dovoljan. Jer kao što netko može spoznavati po sličnosti primljenoj od drugoga, tako može i djelovati po obliku primljenom od drugoga, kao što voda ili željezo zagrijava po toplini primljenoj od vatre. Ne sprječava se dakle time da, kao što Kristova duša po sličnostima svih stvari koje joj je Bog usadio može sve spoznati, tako po istim sličnostima može to i činiti. Stoga treba dalje razmotriti da ono što se prima od više naravi u nižu, posjeduje se na niži način, jer se toplina ne prima u vodi u istoj savršenosti i moći u kojoj je u vatri. Budući da je dakle Kristova duša niže naravi nego božanska narav, sličnosti stvari ne primaju se u samoj Kristovoj duši prema istoj savršenosti i moći prema kojoj su u božanskoj naravi. I otuda je da je znanje Kristove duše niže od božanskog znanja, što se tiče načina spoznavanja, jer Bog spoznaje savršenije nego Kristova duša; a i što se tiče broja onoga što se zna, jer Kristova duša ne spoznaje sve stvari koje Bog može učiniti, a koje Bog ipak spoznaje znanju jednostavnog shvaćanja; iako spoznaje sve sadašnje, prošle i buduće stvari, koje Bog spoznaje znanjem viđenja. I slično, sličnosti stvari usađene Kristovoj duši ne izjednačuju se s božanskom moći u djelovanju, naime tako da bi mogle činiti sve što Bog može; ili pak djelovati na onaj način na koji Bog djeluje, koji djeluje po beskonačnoj moći, za koju stvorenje nije sposobno. No ne postoji nijedna stvar za čiju bi spoznaju na bilo koji način bila potrebna beskonačna moć, iako je neki način spoznavanja svojstven beskonačnoj moći, no neke su stvari takve da se ne mogu učiniti osim po beskonačnoj moći, kao što je stvaranje i drugo tome slično, kako je jasno iz onoga što je rečeno u prvom dijelu (I). I stoga Kristova duša, budući da je stvorenje i konačne moći, može doduše sve spoznati, ali ne na svaki način, no ne može sve činiti, što pripada pojmu svemoći; a među ostalim, očito je da ne može stvoriti samu sebe.
Odgovor na 3. prigovor: Kristova je duša imala i praktično i spekulativno znanje, no ipak nije nužno da o svemu onome o čemu je imala spekulativno znanje ima i praktično znanje. Naime, za posjedovanje spekulativnog znanja dovoljna je sama sukladnost ili suobličenje onoga koji zna stvari koju zna, dok se za praktično znanje zahtijeva da oblici stvari koji su u razumu budu tvorni. A više je imati oblik i utisnuti posjedovani oblik u drugo, nego samo imati oblik, kao što je više svijetliti i prosvjetljivati nego samo svijetliti. I otuda je da Kristova duša ima doduše spekulativno znanje o stvaranju, jer zna kako Bog stvara, ali nema takvo praktično znanje, jer nema tvorno znanje o stvaranju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.