II-II, q. 99, a. 3
O vrstama svetogrđa
Prigovor 1. Čini se da se vrste svetogrđa ne razlikuju prema svetim stvarima. Naime, materijalna razlika ne mijenja vrstu ako je formalni razlog isti. Ali u povredi bilo kojih svetih stvari čini se da je isti formalni razlog grijeha, te da nema druge razlike osim materijalne. Dakle, time se ne razlikuju vrste svetogrđa.
Prigovor 2. Nadalje, ne čini se mogućim da neke stvari budu iste vrste, a ipak se razlikuju po vrsti. Ali ubojstvo, krađa i nedopušteni snošaj različite su vrste grijeha. Dakle, ne mogu se podudarati u jednoj vrsti svetogrđa. I tako se čini da se vrste svetogrđa razlikuju prema različitim vrstama drugih grijeha, a ne prema raznolikosti svetih stvari.
Prigovor 3. Nadalje, među svete se stvari ubrajaju i svete osobe. Ako bi dakle jedna vrsta svetogrđa bila ona kojom se povređuje sveta osoba, slijedilo bi da je svaki grijeh koji sveta osoba počini svetogrđe, jer se svakim grijehom povređuje osoba onoga tko griješi. Dakle, vrste se svetogrđa ne uzimaju prema svetim stvarima.
Naprotiv, čini i habitusi razlikuju se prema predmetima. Ali sveta stvar je predmet svetogrđa, kako je rečeno. Dakle, vrste se svetogrđa razlikuju prema razlici svetih stvari.
Odgovaram: kako je rečeno, grijeh svetogrđa sastoji se u tome što se netko nepristojno odnosi prema svetoj stvari. A poštovanje se svetoj stvari duguje zbog njezine svetosti. I stoga se prema različitom razlogu svetosti svetih stvari kojima se iskazuje nepoštovanje nužno moraju razlikovati vrste svetogrđa, i svetogrđe je to teže što sveta stvar protiv koje se griješi ima veću svetost. Svetost se pak pripisuje i svetim osobama, to jest onima koje su posvećene bogoštovlju, i svetim mjestima, i nekim drugim svetim stvarima. No svetost mjesta usmjerena je prema svetosti čovjeka koji na svetome mjestu iskazuje štovanje Bogu, jer se kaže u 2 Mak 5: „Nije Gospodin izabrao narod radi mjesta, nego mjesto radi naroda“. I stoga je teži grijeh svetogrđe kojim se griješi protiv svete osobe nego ono kojim se griješi protiv svetoga mjesta. Ipak, u objema vrstama svetogrđa postoje različiti stupnjevi, prema razlici svetih osoba i mjesta. Slično tome i treća vrsta svetogrđa, koje se čini u pogledu drugih svetih stvari, ima različite stupnjeve prema razlici svetih stvari. Među njima najviše mjesto zauzimaju sami sakramenti kojima se čovjek posvećuje, od kojih je najizvrsniji sakrament euharistije, koji sadrži samoga Krista. I stoga je svetogrđe koje se čini protiv ovoga sakramenta najteže od svih. Nakon sakramenata pak, drugo mjesto zauzimaju posuđe posvećeno za primanje sakramenata; te same svete slike i relikvije svetaca, u kojima se na neki način same osobe svetaca časte ili obeščašćuju. Zatim ono što pripada ukrasu Crkve i službenika. Zatim ono što je namijenjeno za uzdržavanje službenika, bilo da je pokretno ili nepokretno. Tko god pak griješi protiv bilo čega od navedenoga, upada u zločin svetogrđa.
Odgovor na 1. prigovor: u svemu navedenom nije isti razlog svetosti. I stoga razlika svetih stvari nije samo materijalna razlika, nego formalna.
Odgovor na 2. prigovor: ništa ne sprječava da neke dvije stvari po nečemu budu iste vrste, a po nečemu drugom različitih vrsta, kao što se Sokrat i Platon podudaraju u vrsti životinje, a razlikuju se u vrsti obojenoga ako je jedan bijel, a drugi crn. I slično tome također je moguće da se neka dva grijeha razlikuju po vrsti prema materijalnim činima, a podudaraju se u vrsti prema jednom formalnom razlogu svetogrđa, primjerice ako tko povrijedi redovnicu batinanjem ili snošajem.
Odgovor na 3. prigovor: svaki grijeh koji sveta osoba počini materijalno je i naime kao po akcedentu svetogrđe, odakle Jeronim kaže da su „trice u ustima svećenika svetogrđe ili hula“. Formalno pak i u pravom smislu samo je onaj grijeh svete osobe svetogrđe koji se čini izravno protiv njezine svetosti, primjerice ako djevica Bogu posvećena bludniči; a isti je razlog i u ostalome.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.