II-II, q. 99, a. 2
Je li ono poseban grijeh
Prigovor 1. Čini se da svetogrđe nije poseban grijeh. Kaže se naime u XVII, pit. IV: „Svetogrđe čine oni koji protiv svetosti božanskoga zakona ili iz neznanja griješe, ili ga nemarom povređuju i vrijeđaju“. Ali to se događa u svakom grijehu, jer „grijeh je riječ, djelo ili želja protiv zakona Božjega“, kako Augustin kaže u XXII contra Faustum. Dakle, svetogrđe je opći grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, nijedan poseban grijeh nije sadržan pod različitim rodovima grijeha. Ali svetogrđe je sadržano pod različitim rodovima grijeha, primjerice pod ubojstvom, ako tko ubije svećenika; pod bludnošću, ako tko povrijedi posvećenu djevicu ili bilo koju ženu na svetome mjestu; pod krađom, ako tko ukrade svetu stvar. Dakle, svetogrđe nije poseban grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, svaki se poseban grijeh nalazi odijeljen od drugih grijeha, kako o posebnoj nepravednosti kaže Filozof u V. Ethic. Ali čini se da se svetogrđe ne nalazi bez drugih grijeha, nego se katkad spaja s krađom, katkad s ubojstvom, kako je rečeno. Dakle, ono nije poseban grijeh.
Naprotiv, protivi se posebnoj kreposti, naime bogoštovlju, kojemu pripada štovati Boga i božanske stvari. Dakle, svetogrđe je poseban grijeh.
Odgovaram: gdje god se nalazi poseban razlog nagrđenosti, ondje nužno mora biti poseban grijeh, jer se vrsta bilo koje stvari ponajprije promatra prema njezinu formalnom razlogu, a ne prema tvari ili subjektu. U svetogrđu se pak nalazi poseban razlog nagrđenosti, jer se naime nekim nepoštovanjem povređuje sveta stvar. I stoga je ono poseban grijeh. I protivi se bogoštovlju. Jer kako Damaščanin kaže u IV. knjizi: „Grimiz, načinjen kao kraljevsko odijelo, časti se i slavi, a ako ga tko probije, osuđuje se na smrt“, kao onaj koji radi protiv kralja. Tako i ako tko povrijedi svetu stvar, time samim radi protiv štovanja Boga, te tako griješi bezbožnošću.
Odgovor na 1. prigovor: za one se kaže da griješe protiv svetosti božanskoga zakona koji napadaju zakon Božji, kao što su heretici i hulioci. Oni po tome što ne vjeruju Bogu upadaju u grijeh nevjere, a po tome što izvrću riječi božanskoga zakona upadaju u svetogrđe.
Odgovor na 2. prigovor: ništa ne sprječava da se jedan poseban razlog grijeha nađe u više rodova grijeha, ukoliko se različiti grijesi usmjeruju prema cilju jednoga grijeha, kao što se to vidi i kod kreposti kojima zapovijeda jedna krepost. I na taj način, u kojem god rodu grijeha netko činio protiv poštovanja koje se duguje svetim stvarima, on formalno čini svetogrđe, premda su ondje materijalno prisutni različiti rodovi grijeha.
Odgovor na 3. prigovor: svetogrđe se katkad nalazi odvojeno od drugih grijeha po tome što čin nema druge nagrđenosti osim što se povređuje sveta stvar, primjerice ako neki sudac odvede nekoga sa svetoga mjesta koga bi na drugim mjestima mogao zakonito uhvatiti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.