Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 95, a. 5

O gatanju koje biva po zvijezdama

Prigovor 1. Čini se da gatanje koje biva po zvijezdama nije nedopušteno. Dopušteno je naime iz razmatranja uzrokâ naviještati učinke, kao što liječnici iz stanja bolesti navješćuju smrt. Ali nebeska su tijela uzrok onoga što biva na ovome svijetu, kako i Dionizije kaže, u IV. pogl. De div. nom. Dakle, gatanje koje biva po zvijezdama nije nedopušteno.

Prigovor 2. Nadalje, ljudska znanost uzima podrijetlo iz iskustava, kako je očito po Filozofu, na početku Metaphys. Ali po mnogim su iskustvima neki otkrili da se iz razmatranja zvijezda neki budući događaji mogu unaprijed spoznati. Dakle, ne čini se nedopuštenim takvim se gatanjem služiti.

Prigovor 3. Nadalje, za gatanje se kaže da je nedopušteno ukoliko se oslanja na savez sklopljen s demonima. Ali to ne biva u gatanju koje biva po zvijezdama, nego se samo razmatra raspored stvorenjâ Božjih. Dakle, čini se da takvo gatanje nije nedopušteno.

Naprotiv, Augustin kaže, u IV Confess.: „One zvezdare koje nazivaju matematičarima nisam prestajao pitati za savjet, stoga što kao da kod njih nije bilo nikakve žrtve, i nikakve se molitve nisu upućivale ikojemu duhu radi gatanja. Što ipak kršćanska i prava pobožnost odbacuje i osuđuje“.

Odgovaram: kako je rečeno, u gatanje koje proizlazi iz lažnoga ili ispraznoga mišljenja upliće se djelovanje demona, kako bi umove ljudi zaplelo ispraznošću ili lažnošću. Ispraznim se pak ili lažnim mišljenjem služi ako tko iz razmatranja zvijezda hoće unaprijed spoznati buduće događaje koji se po njima ne mogu unaprijed spoznati. Valja dakle razmotriti što se motrenjem nebeskih tijela o budućnosti može unaprijed spoznati. I o onome što iz nužnosti biva, bjelodano je da se po razmatranju zvijezda može unaprijed spoznati, kao što zvjezdoznanci navješćuju buduće pomrčine. Oko predspoznaje pak budućih događaja iz razmatranja zvijezda, različiti su različito govorili. Bilo je naime onih koji su govorili da zvijezde označavaju prije nego što uzrokuju ono što se iz njihova razmatranja naviješta. Ali to se nerazborito tvrdi. Svaki je naime tjelesni znak ili učinak onoga čiji je znak, kao što dim označava vatru, od koje se uzrokuje; ili potječe iz istoga uzroka, i tako, dok označava uzrok, dosljedno označava učinak, kao što duga katkad označava vedrinu, ukoliko je njezin uzrok uzrok vedrine. Ne može se pak reći da su rasporedi nebeskih tijela i gibanja učinci budućih događaja. Niti se opet mogu svesti na neki viši zajednički uzrok koji bi bio tjelesan. Mogu se pak svesti na jedan zajednički uzrok, a to je božanska providnost; no po jednom se razlogu od božanske providnosti raspoređuju gibanja i položaji nebeskih tijela, a po drugom razlogu ishodi kontingentnih budućih događaja: jer ona se raspoređuju prema razlogu nužnosti, da se uvijek na isti način zbivaju; a ovi pak prema razlogu kontingencije, da se promjenjivo događaju. Stoga ne može biti da se iz promatranja zvijezda uzima predspoznaja budućih događaja osim kao što se iz uzrokâ predspoznaju učinci. Dvostruki su pak učinci izuzeti od uzročnosti nebeskih tijela. Ponajprije doista, svi učinci koji nastaju po akcidentu, bilo u ljudskim bilo u naravnim stvarima. Jer, kako se dokazuje u VI. Metaphys., biće po akcidentu nema uzroka, a ponajprije naravnoga, kakva je moć nebeskih tijela. Jer ono što po akcidentu biva niti je biće u pravom smislu niti jedno; kao što to da pri padu kamena nastane potres, ili da čovjek kopajući grob nađe blago; to naime, i tome slično, nije jedno, nego naprosto mnoštvo. Djelovanje pak naravi uvijek završava na nečemu jednome, kao što i potječe od jednoga počela, a to je oblik naravne stvari. Drugo pak, izuzeti su od uzročnosti nebeskih tijela čini slobodne volje, što je moć volje i razuma. Um naime, ili razum, nije tijelo niti čin tjelesnoga organa; i dosljedno tome ni volja, koja je u razumu, kako je očito po Filozofu, u III. De anima. Nijedno pak tijelo ne može djelovati na netjelesnu stvar. Stoga je nemoguće da nebeska tijela izravno djeluju na razum i volju; to bi naime značilo postaviti da se razum ne razlikuje od osjetila; što Aristotel, u knjizi De anima, pripisuje onima koji su govorili da je takva volja „u ljudima kakvu u dan uvodi otac ljudi i bogova“, naime sunce ili nebo. Stoga nebeska tijela ne mogu biti po sebi uzrok djela slobodne volje. Mogu ipak na to pripremajući naginjati, ukoliko djeluju na ljudsko tijelo, i dosljedno tome na osjetilne moći, koje su čini tjelesnih organa, a koje naginju na ljudske čine. Budući ipak da se osjetilne moći pokoravaju razumu, kako je očito po Filozofu, u III. De anima i u I. Ethic., nikakva se nužnost time slobodnoj volji ne nameće, nego protiv nagnuća nebeskih tijela čovjek može po razumu djelovati. Ako se dakle tko služi razmatranjem zvijezda radi predspoznavanja budućih slučajnih ili nepredviđenih događaja, ili također radi spoznavanja sa sigurnošću budućih djela ljudi, to će proizlaziti iz lažnoga i ispraznoga mišljenja. I tako se djelovanje demona upliće. Stoga će to biti praznovjerno i nedopušteno gatanje. No ako se tko služi razmatranjem zvijezda radi predspoznavanja budućih pojava koje se uzrokuju od nebeskih tijela, primjerice suša i kiša i drugoga tome sličnoga, to neće biti nedopušteno gatanje niti praznovjerno.

Odgovor na 1. prigovor: i prema tome očit je odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: to što zvjezdoznanci iz razmatranja zvijezda često istinu navješćuju, događa se dvostruko. Na jedan doista način, jer većina ljudi slijedi tjelesne strasti, i stoga se njihovi čini raspoređuju, u većini slučajeva, prema nagnuću nebeskih tijela; malo je pak onih, to jest samo mudraci, koji razumom takva nagnuća obuzdavaju. I stoga zvjezdoznanci u mnogim stvarima istinu navješćuju, a ponajprije u općim događajima, koji ovise o mnoštvu. Na drugi način, zbog demonâ koji se upliću. Odatle Augustin kaže, u II Super Gen. ad Litt.: „Valja priznati da kada matematičari govore istinu, govore to po nekom najskrovitijem poticaju koji ljudski umovi neznajući podnose. Što kada biva radi obmanjivanja ljudi, djelovanje je nečistih i zavodničkih duhova, kojima je dopušteno ponešto istinito o vremenitim stvarima saznati“. Odatle zaključuje: „Zbog toga se dobar kršćanin bilo matematičara, bilo koga god tko bezbožno gata, a osobito onih koji istinu govore, mora čuvati, da udruživanjem s demonima prevarenu dušu ne zapletu u kakav savez zajedništva“.

Odgovor na 3. prigovor: i time je očit odgovor na treći prigovor.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.